Neobični “life hack” internetskog poduzetnika

Paul Graham, poznati investitor u internetske startupe, autor i developer, objavio je popis ideja u koje bi on i njegov Y Combinator rado ulagali (“Startup Ideas We’d Like to Fund“). U tih trideset prijedloga našle su se razne vrste online usluga koje su po mišljenju Paula Grahama dobre prilike i za poduzetnike i za investitore.

A još prije dva mjeseca čitao sam kako je taj isti Paul Graham, poznati investitor u internetske startupe, autor i developer, odlučio stati na kraj svojoj ovisnosti o internetu. Priznao je da je i on jedan od onih koji prečesto provjeravaju email i RSS reader i lako se odaju zovu društvenih mreža i surfanja. Previše je tu stvari koje ga odvlače od posla i shvatio je da mora na odvikavanje. A priznanje je uvijek prvi korak do izlječenja.

I što je uradio?

Sada koristi dva kompjutera – samo jedan od njih je priključen na internet, a onaj drugi je za ozbiljni posao:

“I now leave wifi turned off on my main computer except when I need to transfer a file or edit a web page, and I have a separate laptop on the other side of the room that I use to check mail or browse the web… Sufficiently aware, in my case at least, that it’s hard to spend more than about an hour a day online. And my main computer is now freed for work.”

Čovjek se ne šali, uveo si je reda. I što bi se to ozbiljno moglo raditi online dulje od sata dnevno, uostalom? Posao je posao (offline), a internet je… što? Valjda poneki email i surfanje, onako kao kad prolistaš novine u pauzi za kavu?

Netko ciničan, a inventivan, vjerojatno bi mu predložio da postavi razne prepreke do tog kompjutera s vezom na internet. Ili još bolje, da ga stavi na pristojnu udaljenost, recimo sat-dva vožnje do nekog web-caffea. Sve u cilju povećanja radne produktivnosti.

To priznanje Paula Grahama izgledalo bi mi samo kao doskočica, njegova zafrkancija na vlastiti račun ili zgodni life hack, da se ne radi o čovjeku koji je opinion maker za mnoge web poduzetnike. On je produktivniji kad je offline. Neće mu u poslu nedostajati ni jedan ozbiljniji online servis, ni jedna web aplikacija kada “isključi wi-fi”. Tako je puno (besplatnih) online usluga u koje je i sam investirao, a tako malo korisnih za Paula Grahama. Ne znam što o tome misle developeri u čije web projekte i startupe ulaže Y Combinator, ali meni se čini da je Paul Graham kao nitko do sad povukao precizni rez između korisnog i onog drugog, recimo “zabavnog” interneta – doslovno, u vlastitoj sobi.

Bez prvog može, a od drugog se odvikava.

Govori li to više o stavovima Paula Grahama – investitora, autora i developera, ili o stvarnom stupnju razvoja korisnih online usluga? Da se vama desi da vam netko precvika vezu na internet na poslu, koliko bi vam trebalo da primijetite da ste offline? Bi li vam posao patio ili bi vam kao Paulu naglo skočila produktivnost?

Pročitajte i: Startup dilema: Tko plaća web usluge? | Kako se investira u Web 2.0? | SoftBiz != ShowBiz | Najbolje softverske tvrtke za koje (možda) još niste čuli

Napomena: SoftBiz možete pratititi putem RSS-a ili e-maila.

Oglasi

Što očekivati od poslovnih anđela?

Pokretanje mreže poslovnih anđela je dobra vijest za domaći IT.

Damir Sabol i Hrvoje Prpić prvi su od privatnih investitora probili led i objavili da žele ulagati u startup projekte. Radi se o ljudima koji su se dokazali u poduzetništvu (Sabol: Iskon, Prpić: HGspot), a koji sada traže nove prilike u novim, tek nastajućim tvrtkama. U osnovi, princip je jednostavan: poslovni anđeli nude vlastiti kapital i pomoć u razvoju tvrtki u zamjenu za udio u vlasništvu.

Iako članovi CRANE-a neće ulagati samo u IT startupe, pojava prvih poslovnih anđela i njihovo udruživanje zakuhat će neke bitne promjene u domaćem IT sektoru.

Zašto to očekujem?

Do sada je velika većina IT tvrtki u nas nastajala i rasla po jednom obrascu: na konzaltingu. Bile to usluge razvoja softvera, weba, sistemske integracije ili druge varijacije. Na (pred)ugovoru s jednim ili dva klijenta – nastajale su i nastaju IT firme. Za njih doslovno vrijedi pravilo “vrijeme je novac” jer izravno unovčuju svoje vrijeme i znanje, od onog trenutka kada potpišu ugovor s prvim klijentom. Te firme mogu biti “u plusu” već od prvog dana jer razvoj IT rješenja financira naručitelj.

Oni drugi, koji se odlučuju na razvoj proizvoda (ili web usluga) za šire tržište nemaju naručitelja, niti unaprijed potpisane ugovore s kupcima. Oni kreću u razvoj softvera bez ikakve garancije da će im se to ulaganje i vratiti. Ako se radi o iole ambicioznijem projektu, to je posao visokog rizika i taj rizik je mnoge nesuđene product startupe skrenuo u konzalting vode (gdje je, opet, zarada na uslugama i “rješenjima po mjeri” dovoljno jak razlog da se razvoj proizvoda ostavi za neka bolja vremena).

Ali što ako postoje investitori koji su spremni na sebe preuzeti dio tog rizika, uložiti vlastiti kapital, iskustvo i poslovne kontakte, a ne očekuju brzu zaradu od danas do sutra? Tada bi “startup koji obećava” imao riješeno početno financiranje, a to znači više vremena (i veće šanse) da ideje pretvori u IT proizvode i plasira ih na tržište. Za njih ona o vremenu i novcu postaje “novac je vrijeme“. I evo što se tada događa:

Prvo, prag rizika za product startupe postaje niži i više će se novih poduzetnika odlučivati na razvoj novih proizvoda.

Drugo, privatni investitori, poslovni anđeli – mada se ne ograničavaju na samo jedan tip projekata – više će biti zainteresirani za biznis koji ima veći izvozni potencijal. To su u SoftBizu svakako softverski proizvodi.

Treće, prve priče o uspjehu, čim se dogode, jako će odjeknuti u medijima – “da, to je moguće i isplati se!“. Tada će i sve više novih poduzetnika tražiti svoju šansu u razvoju proizvoda i web usluga za europsko i svjetsko tržište. Lančani efektzašto ne pokušati?” proširit će se i na one koji su se dotad držali samo utabanih staza.

Na drugoj strani, isti lančani efekt stvorit će konkurenciju i među investitorima. Više će privatnih investitora tražiti prilike za ulaganja kao poslovni anđeli (suprotno vjerovanjima, većina američkih poslovnih anđela nisu bogataši). A startupi će moći birati one koji im najviše odgovaraju – po uvjetima koje nude, a posebno po tome koliko iskustva imaju u konkretnom području kojim se taj startup bavi.

Sve će to mijenjati “krvnu sliku” domaćeg IT-a prema većoj produktizaciji i izvozu.

Evo i nekoliko preporuka u vezi s ovom temom:

Pročitajte i: Što je što u SoftBiz-u: proizvodi, usluge, rješenja… | Jednostavni zadaci poput pisanja koda | Sedam mitova domaćeg IT-a

Napomena: SoftBiz možete pratititi putem RSS-a ili e-maila.

Kome povjeriti bilježnicu na webu?

Sigurno imate nekakav notes u koji bilježite svoje ideje, zadatke, popise, primjere… općenito sve što vam padne na pamet, a mislite da se isplati negdje zapisati, pa kasnije razraditi, organizirati ili isprobati. Ja sam se snalazio na razne načine, nadajući se svaki put da će novi alat biti ono pravo: od starih dobrih rokovnika i još boljih notesa, do datoteka razvrstanih po folderima na računalu i softvera “za osobnu produktivnost”.

Zadnjih par godina koristim wiki aplikacije na webu kao bilježnicu za sve i svašta – od ideja za buduće projekte, do popisa stvari koje ne smijem zaboraviti kada krećem na put. Wiki je, dakako, posebno koristan kada vam služi kao kolaboracijski alat, bilo na internetu (kao što to radi Wikipedia), bilo u firmama, ali itekako može pomoći i svakome tko želi organizirati svoju vlastitu “bazu znanja”.

I baš odluka da tu svoju bilježnicu stavim u Internet cloud mogla me koštati i vremena i živaca.

Dogodilo se da sam najprije počeo koristiti JotSpot wiki. Zatim sam tražio nešto bolje, pa sam se preselio na StikiPad. Aplikacija je izgledala i radila pristojno, imala je sve što mi je trebalo, čak i njena osnovna, besplatna verzija. Očekivao sam da ću prije ili kasnije zatrebati neku dodatnu funkcionalnost, pa da ću tada preći na pretplatu. No, nije se žurilo ni njima s novim unapređenjima (tada mi to nije izgledalo sumnjivo), a niti meni s plaćanjem. StikiPad je uglavnom radio dobro ono za što je meni trebao.

Sve do prije par tjedana. Tada je na StikiPad.com-u osvanulo: “Hang on for awhile…

Hang on for awhile.. We are moving data centers. Things will be back up and running as soon as possible.

Od tada više nitko od korisnika StikiPada ne može do svojih stranica i podataka. A u StikiPadu šute kao zaliveni. Na upite korisnika ne odgovaraju. I sve upućuje na to da je ta firma već sada – bivša. Za firmu više-manje (i za njene osnivače koji će teško više ikad ikome “prodati” nešto slično), ali što s podacima?

Sretna okolnost je bila što su me privukli Google Sites (opet wiki) i tamo sam već bio prebacio, ne sve, ali ipak većinu sadržaja sa StikiPada. Google je, naime, kupio JotSpot da bi ga godinu dana pripremao za novi izlazak pod novim imenom. Od prije nekoliko mjeseci Google Sites je dostupan vlasnicima domena (Google Apps for your domain), a od prije nekoliko dana i svim ostalim korisnicima.

Za mene, bila je to prava stvar u pravo vrijeme. (Ako me pitate za Google Docs i Google Notebook, oni mi nisu prava zamjena za wiki, mada Google Docs koristim za pisanje postova za blog.)

E sad, što zaključiti? Da ne treba vjerovati malim firmama i da su nam podaci sigurniji kod velikih? Da se na web startupe možemo osloniti kao na koru od banane? Ne, nikako. Bilo bi to poražavajuće za nekoga tko radi u maloj firmi i pokušava korisnike uvjeriti u suprotno. Uostalom, PBwiki, Wetpaint i drugi pokazuju gdje je mogao biti StikiPad. Jesam li mogao prepoznati da StikiPad neće još dugo? Da, istina je, sad bi se moglo pogledati unazad i primijetiti da u zadnjih godinu dana i nije bilo nekih većih unapređenja aplikacije i da se moglo naslutiti da tu nešto ne štima, ali lako je sad reći. Jesam li trebao redovitije raditi backup (a to je StikiPad omogućavao)? To svakako!

Ova priča sa StikiPadom govori dosta o tome kako je nepovjerenje prema pružateljima online usluga kamen na kojem će se još dugo spoticati i pružatelji usluga i korisnici.

Danas to možda ne izgleda tako jer velika većina web startupa nudi usluge bez kojih možete živjeti. Ako ih i volite, na njih se zapravo ne oslanjate previše. Twitter padne – i što?

Korisnici – pogotovo firme – radije će se pouzdati u velike pružatelje online usluga. S puno više opreza i podozrenja gledat će na ponudu malih tvrtki, čak više nego što su to činili ranije kad su kupovali klasične licence za istu vrstu softvera.

Ranije je bilo lako – nabavite i instalirate softver, pa ako proizvođač i propadne, nitko vam neće uzeti vaše podatke. Glavni problem bi bio kako doći do source codea toga softvera, i to se rješavalo na razne načine (prodaja source codea, code escrow, open source). Sada je kod SaaS-a (Software-as-a-Service) problem puno veći i korisnici se boje – a primjeri poput StikiPada im daju za pravo – da doslovno preko noći ostanu i bez softvera i bez vlastitih podataka.

Pitanje (ne)povjerenja korisnika bit će glavni problem mnogih startupa koji nude svoj softver kao online uslugu (SaaS). SaaS daje novu priliku malima, ali i još jednu dodatnu prednost velikima.

Pročitajte i: Svaki softver je privremeno rješenje | SaaS: Zašto firme drže novac u banci, a podatke pod jastukom? | Wikipedija na poslu, upravljanje znanjem i vrtlari

Napomena: SoftBiz možete pratititi putem RSS-a ili e-maila.

Web.Start 2008 – dojmovi i slideovi

Web.Start 2008 je završen. Bila su to dva dana s vrlo gustim rasporedom predavanja, prezentacija i rasprava o pokretanju poduzetničkih projekata na webu. Bez sumnje, takva konferencija nam je nedostajala, zato sve pohvale organizatorima iz Initiuma.

Prvi dan je donio niz tehničkih i how-to predavanja. Nakon intrigantnog keynotea Ivana Krstića (Bitfrost, OLPC, budućnost sigurnosti; ako ste propustili Ivana u Zagrebu, pogledajte ga na Google Tech Talks) do kraja dana čuli smo predavanja s obiljem konkretnih iskustava i praktičnih savjeta.

Susret geekova i investitora, najveći do sad u nas, dogodio se drugog dana konferencije. Meni se, ovako odoka, čini da se ta dva svijeta sad već razumiju puno bolje nego što je to izgledalo lani, na prvoj Web.Start konferenciji. Predstavili su se VC fondovi iz više zemalja i “poslovni anđeli” (angel investors) koji aktivno traže prilike za ulaganja. Nedavno objavljeno ulaganje fonda Poteza Ventures u tražilicu GoHome jako je odjeknulo. Sada sve više ljudi želi čuti savjete od onih koji imaju konkretna iskustva s VC fondovima. O svojim iskustvima su govorili Damir Sabol, Ivo Špigel, Dražen Drnas i drugi.

Predstavljanja startup projekata odvijala su se u vrijeme pauza između predavanja, kada je u dvorani ostajao samo manji broj slušatelja. Možda je rješenje za dogodine žrtvovati jedan ili dva termina za predavanja u korist prezentacija startupa.

Moje predavanje “Marketing i prodaja u SoftBiz-u” uvršteno je u prvi dan konferencije (da, bio je to Tech.Day, ali je po izboru tema postao više HowTo.Day, kako je primijetio Berislav). Hvala svima koji ste došli na predavanje i na svim komentarima u neformalnim razgovorima nakon predavanja. Slideove možete pregledati ovdje ili preuzeti cijelu prezentaciju (kao .ppt):

Update: Prezentacije ostalih predavača možete pregledati na www.slideshare.net/tag/webstart.

Napomena: SoftBiz možete pratititi putem RSS-a ili e-maila.

SoftBiz != ShowBiz

“Besplatni online servisi uništavaju poduzetništvo!” – tvrdi Hank Williams u članku koji je ovih dana izazvao dosta reakcija. Za sve je probleme okrivio VC investitore. Oni, kaže, potiču besplatne web servise, a rezultat je da takve web tvrtke s besplatnim uslugama, “potkožene” investicijskim kapitalom uništavaju sve one oko sebe koji pokušavaju naplatiti svoje usluge i živjeti od vlastitih prihoda.

Ja baš ne bih krivio VC investitore zato što nastoje zaraditi – čime drugo nego – investiranjem. Financijski ulagač, a posebno VC kad ulaže u B2C (business-to-consumer), nastoji pronaći web servise čija će popularnost brzo rasti. Zarađuje na kapitalnoj dobiti (kad uspije skupo prodati popularni servis), a ne od za njega mršave godišnje dividende. Popularnost, a ne profitabilnost, danas diže vrijednost većini B2C tvrtki.

Ali da sutra pokrećem vlastiti novi startup ne bih se vodio logikom VC-a.

Tada bi mi bila važnija profitabilnost od popularnosti. Radije bih bio u Inc. 500 nego na TechCrunchu. Netko će reći – svejedno, zar ne ide to jedno s drugim? Ne, put do profitabilnosti ne mora ići preko popularnosti. SoftBiz nije ShowBiz. U mom slučaju to bi vjerojatno značilo da ne bih ni pokušavao konkurirati besplatnim B2C uslugama očekujući prihode od reklama, nego da bih nastojao razviti proizvod ili online uslugu za one koji su to spremni i platiti. Želim li znati koliko je moj proizvod zaista važan korisnicima, probat ću ga naplatiti i brzo ću to saznati.

U oba slučaja (investitorskom i poduzetničkom) riječ je o prihvaćanju rizika. Financijski investitor smanjuje svoj rizik tako što raspoređuje ulaganja na više (rizičnijih) projekata. Poduzetnik ulaže sve u vlastiti projekt i rizik će smanjiti tako da se vodi principom profitabilnosti.

Pročitajte i: Startup dilema: Tko plaća Web usluge? | Kako se investira u Web 2.0? | Najbolje softverske tvrtke za koje (možda) još niste čuli

Napomena: SoftBiz možete pratititi putem RSS-a ili e-maila.

Najveća dilema u IT-u: inovatorova dilema

Ne morate znati što inače čitaju direktori velikih IT kompanija – IBM-a, Microsofta, Oraclea, SAP-a, Intela i drugih, ali u jedno možete biti prilično sigurni – svi su čitaliThe Innovator’s Dilemma” Claytona Christensena. I svatko od njih boji se da ne postane sljedeći primjer u nizu koji potvrđuje pravilo iz knjige – kako i najbolje vođene kompanije gube svoje tržište.

Ovih dana i TechCrunch piše o tome kako se Microsoft suočava s inovatorovom dilemom. O čemu se tu radi? Što je to u toj deset godina staroj knjizi što je čini nepotrošenom i još uvijek aktualnom u industriji koja se tako brzo mijenja?

Knjiga objašnjava kako velike firme sa superiornom tehnologijom postaju žrtve svoga uspjeha i najčešće gube u sljedećem valu inovacija od lošijih proizvoda i manjih konkurenata.

Za tehnološke startupe knjiga sadrži poticajnu poruku: postoji način kako male inovativne tvrtke mogu konkurirati velikim kompanijama.   

Postoje inovacije koje ne pokušavaju dati bolja, nego bitno različita rješenja od postojećih. Na tržištu se pojavljuju kao jednostavniji i inferiorniji proizvodi, nedovoljno dobri za većinu kupaca, a pogotovo za one zahtjevnije. Isprva će ih prihvatiti marginalne skupine korisnika, često oni kojima su dotadašnja rješenja bila nedostupna, nepraktična ili preglomazna. Iza takvih inovacija obično stoje male tvrtke. Za velike tvrtke to su premala i siromašna tržišta, “mrvice” do kojih im se ne isplati saginjati. Veliki idu za velikim tržištima i najbogatijim kupcima. Problem je, tvrdi Christensen, što ako slušate vaše najbolje kupce (a to rade svi dobri menadžeri), vi stalno propušate prilike za radikalne inovacije.

Pa čak i kada predvide ili potaknu stvaranje nekog budućeg tržišta, veliki očekuju velike efekte, i to odmah. Dobar primjer je Appleov neuspjeh s prvim komercijalnim PDA uređajem – Newtonom. Dok je petnaest godina ranije prodaja 43000 Apple II kompjutera “iz garaže” bila fantastični uspjeh koji je malu firmu pretvorio u veliku, prodaja čak 140000 komada Newtona je za veliki Apple bila potpuni fijasko – kao kap u moru izgledalo je povećanje prihoda od 1%. Novo tržište je presporo raslo da bi zadovoljilo apetite velike firme (ali ipak dovoljno brzo za jednu tada novu malu tvrtku – Palm Computing).

Velika prednost malih inovativnih kompanija je da rastu zajedno sa svojim novim tržištem. Njihova tehnologija se postupno usavršava do te mjere da počnu preuzimati i dio tržišta velikih tvrtki. U tom trenutku se velike kompanije i same počnu pripremati za smjenu tehnologije, ali u isto vrijeme čine sve što mogu da tu smjenu odgode jer ne žele otimati tržište svojim glavnim, još uvijek profitabilnijim proizvodima i rezati granu na kojoj sjede.

Salesforce.com je odličan primjer inovatorove dileme u softveru. Prvi put sam gledao njihov CRM softver 2003. godine i nisam se mogao načuditi kako itko želi koristiti tako nedorađen proizvod. Već tada je ponuda CRM softvera bila više nego pristojna, od vodećeg Siebela do bezbrojnih malih proizvođača. Ono što je izdvajalo Salesforce.com od ostalih je to što se mogao nabaviti samo kao SaaS – softver kao online usluga. Tako je Salesforce.com postao zanimljiv onima koji inače možda i ne bi bili kupci CRM softvera. U nekoliko godina došao je do pozicije vodeće firme specijalizirane za CRM i vodećeg SaaS providera. Sada ga Oracle, SAP, Microsoft i drugi nastoje sustići na njegovom terenu.

Sigurno ima još primjera inovacija koje će donijeti neka sasvim nova pravila igre, ali zasad još ne spadaju u “ligu prvaka”, još ne donose veliku zaradu. Koji su vaši favoriti? Vidite li još negdje inovatorovu dilemu na djelu?

Pročitajte i: Gdje griješimo kod pozicioniranja u IT-u? | Inventivno, inovativno ili osobito?

Napomena: SoftBiz možete pratititi putem RSS-a ili e-maila.

Startup dilema: Tko plaća web usluge?

Velika zabluda Microsofta je da se mora baviti oglašavanjem na internetu” – kažu u jednom članku koji se dosta citira ovih dana. Ideja da kupe Yahoo!, smatra autor, potpuno je promašena jer to gura Microsoft na teren besplatnog softvera i reklama na webu. I zaključuje: nije upitno treba li Microsoft i dalje ulagati u “cloud computing” i softver na webu, ali te nove usluge treba nuditi onima koji ih mogu i žele plaćati. Znači, ne pojedincima nego firmama.

Ne znam što biste vi rekli, ali meni to zvuči kao prilično razuman savjet za mnoge softverske tvrtke – ali ne i za Microsoft. Uz Yahoo! ili bez njega, Microsoft bi svakako pogriješio kada bi zanemario individualne korisnike (dobro obrazloženje nudi Nicholas Carr u članku “Does Microsoft need consumers? Yes.“).

Za koga bi to onda bio dobar savjet? Za one tvrtke, a posebno “web startupe” koji igraju uvijek i samo na jednu kartuconsumer internet. Zašto i ne bi, pa nisu li danas baš online usluge za što širi krug korisnika, Web 2.0 i sve u vezi s njim najkurentnija “roba” na internetu?

Nisu. Pogledajte sami, koliko web usluga koristite, a koliko ih plaćate? Što se mene tiče, ne mogu se sjetiti niti jedne online usluge koju osobno koristim, a da bih je redovito plaćao, ali ih je zato cijeli niz koje plaćamo kao firma: LivePerson, GoToMeeting, Campaign Monitor, PRWeb, Safari Books Online i druge. Zato jer firmi donose poslovnu vrijednost. Pomažu nam da i sami zaradimo koristeći ih.

Znam, reći ćete da pogledam samo koliko vrijede najpopularniji social siteovi, koliko je Microsoft platio za udjel u Facebooku, za koliko je milijuna jučer prodan HotOrNot, koliko neki treći popularni siteovi zarađuju od reklama…

Ako prihodi od reklama (ili bilo koji drugi oblik “monetizacije” sitea) premašuju troškove i drže firmu sigurno “iznad vode”, nemam ništa protiv, dapače. Ali meni se čini da baš zbog tih razvikanih primjera (a i gomile onih manje uspješnih koji, rekao sam već, puno zuje, malo meda daju) previše novih softverskih i web startupa nije uspješno koliko bi moglo biti.

Naplata online usluga nezgodan je test kojega većina web startupa, planski ili ne, rado zaobilazi. A kada bi im cilj bio, naprosto, profitabilnost (a ne popularnost), onda bi se dio njih sigurno odlučio ponuditi nešto poslovnim korisnicima. Ili bi povezao poslovne korisnike i pojedince (kako to već godinama uspješno radi MojPosao). Ili bi pokušao neke nove ideje iz Web 2.0 svijeta ponuditi firmama (pročitajte: “Digg za firme: do ideja zajedno” i “Enterprise 2.0: prilika za novu podjelu karata“).

Možda neki kao što je Paul Graham i ne bi uložili novac u takav startup, ali to je već njihov problem.

Pročitajte i: Kako se investira u Web 2.0? | Najbolje softverske tvrtke za koje (možda) još niste čuli

Napomena: SoftBiz možete pratititi putem RSS-a ili e-maila.