Što očekivati od poslovnih anđela?

Pokretanje mreže poslovnih anđela je dobra vijest za domaći IT.

Damir Sabol i Hrvoje Prpić prvi su od privatnih investitora probili led i objavili da žele ulagati u startup projekte. Radi se o ljudima koji su se dokazali u poduzetništvu (Sabol: Iskon, Prpić: HGspot), a koji sada traže nove prilike u novim, tek nastajućim tvrtkama. U osnovi, princip je jednostavan: poslovni anđeli nude vlastiti kapital i pomoć u razvoju tvrtki u zamjenu za udio u vlasništvu.

Iako članovi CRANE-a neće ulagati samo u IT startupe, pojava prvih poslovnih anđela i njihovo udruživanje zakuhat će neke bitne promjene u domaćem IT sektoru.

Zašto to očekujem?

Do sada je velika većina IT tvrtki u nas nastajala i rasla po jednom obrascu: na konzaltingu. Bile to usluge razvoja softvera, weba, sistemske integracije ili druge varijacije. Na (pred)ugovoru s jednim ili dva klijenta – nastajale su i nastaju IT firme. Za njih doslovno vrijedi pravilo “vrijeme je novac” jer izravno unovčuju svoje vrijeme i znanje, od onog trenutka kada potpišu ugovor s prvim klijentom. Te firme mogu biti “u plusu” već od prvog dana jer razvoj IT rješenja financira naručitelj.

Oni drugi, koji se odlučuju na razvoj proizvoda (ili web usluga) za šire tržište nemaju naručitelja, niti unaprijed potpisane ugovore s kupcima. Oni kreću u razvoj softvera bez ikakve garancije da će im se to ulaganje i vratiti. Ako se radi o iole ambicioznijem projektu, to je posao visokog rizika i taj rizik je mnoge nesuđene product startupe skrenuo u konzalting vode (gdje je, opet, zarada na uslugama i “rješenjima po mjeri” dovoljno jak razlog da se razvoj proizvoda ostavi za neka bolja vremena).

Ali što ako postoje investitori koji su spremni na sebe preuzeti dio tog rizika, uložiti vlastiti kapital, iskustvo i poslovne kontakte, a ne očekuju brzu zaradu od danas do sutra? Tada bi “startup koji obećava” imao riješeno početno financiranje, a to znači više vremena (i veće šanse) da ideje pretvori u IT proizvode i plasira ih na tržište. Za njih ona o vremenu i novcu postaje “novac je vrijeme“. I evo što se tada događa:

Prvo, prag rizika za product startupe postaje niži i više će se novih poduzetnika odlučivati na razvoj novih proizvoda.

Drugo, privatni investitori, poslovni anđeli – mada se ne ograničavaju na samo jedan tip projekata – više će biti zainteresirani za biznis koji ima veći izvozni potencijal. To su u SoftBizu svakako softverski proizvodi.

Treće, prve priče o uspjehu, čim se dogode, jako će odjeknuti u medijima – “da, to je moguće i isplati se!“. Tada će i sve više novih poduzetnika tražiti svoju šansu u razvoju proizvoda i web usluga za europsko i svjetsko tržište. Lančani efektzašto ne pokušati?” proširit će se i na one koji su se dotad držali samo utabanih staza.

Na drugoj strani, isti lančani efekt stvorit će konkurenciju i među investitorima. Više će privatnih investitora tražiti prilike za ulaganja kao poslovni anđeli (suprotno vjerovanjima, većina američkih poslovnih anđela nisu bogataši). A startupi će moći birati one koji im najviše odgovaraju – po uvjetima koje nude, a posebno po tome koliko iskustva imaju u konkretnom području kojim se taj startup bavi.

Sve će to mijenjati “krvnu sliku” domaćeg IT-a prema većoj produktizaciji i izvozu.

Evo i nekoliko preporuka u vezi s ovom temom:

Pročitajte i: Što je što u SoftBiz-u: proizvodi, usluge, rješenja… | Jednostavni zadaci poput pisanja koda | Sedam mitova domaćeg IT-a

Napomena: SoftBiz možete pratititi putem RSS-a ili e-maila.

Oglasi

Kratki vodič za dobivanje državnih poticaja

Trebate poticaj?Trebate poticaj? – pitanje je iz oglasa za dodjelu sredstava “poduzetnicima i onima koji to žele postati”. Vjerojatno ste već vidjeli oglase u novinama gdje mladić s torbom sjedi umoran i bezvoljan, dok mu sa strane stiže nenadani “poticaj” u vidu kante s vodom kojom će ga netko zaliti. I što vam prvo pada na pamet, što se tu dalje događa? Mladić se trgne, osokoli i krene dalje? Ili pokislo zaključi da hladni tuševi i nisu neki poticaj?

Prijavite se i sudjelujte! Iskoristite sredstva namijenjena vama!” – poziva Ministarstvo. Radi se o ukupno 260 milijuna kuna koje je država izdvojila za potporu razvoju poduzetništva. Potiču se inovacije i razvoj novih proizvoda, tehnološki razvoj, marketing, izvoz, edukacija, udruživanje i ukupna konkurentnost malih firmi. Naglasak je, kažu, “na sektorima sa značajnijim potencijalom rasta.

Zamislimo sad da se taj mladić iz oglasa bavi razvojem softvera. Mogu li se i kako softverske tvrtke uklopiti u neki od projekata za razvoj poduzetništva? Evo nekoliko činjenica, nabrojit ću ih kroz pitanja i odgovore, a komentare prepuštam vama.

Na koji od projekata se prijaviti? “Inovacije i novi proizvodi” zvuči kao logičan izbor za softverske tvrtke.

Da, softver je moguće prijaviti za dodjelu sredstava iz tog projekta, ali samo ako imate registriran patent, trademark ili industrijski dizajn (5 bodova) ili barem podnesenu prijavu (1 bod).

Problem je što softver ne možete patentirati (softver se kod nas kao i u većini drugih zemalja štiti isključivo copyrightom), a od trademarka je danas često važnija (i daleko brža) registracija internetske domene. Na žalost softveraša, copyright i domena donose – nula bodova. Tako softver u pravilu ispada već u prvom krugu u projektu koji “potiče istraživanje, razvoj i inovacije”.

Postoji li neki drugi projekt koji nema takve uvjete?

I projekt “Jačanje konkurentnosti malog gospodarstva” nudi poticaje za razvoj novih proizvoda. Sufinanciraju se troškovi testiranja, ispitivanja i izrade prototipa, ali samo ako za te usluge angažirate druge firme ili konzultante.

A što ako firma samostalno razvija softver za tržište?

Ne sufinanciraju se troškovi razvoja “u kući”. Priznaju se samo troškovi koji nastaju kada drugim firmama plaćate usluge razvoja. Drugim riječima, država bi vam mogla financijski pomoći ako angažirate razvojne inženjere iz Bangalorea u Indiji, ali ne i ako oformite vlastiti razvojni tim.

Pomoć se ipak može očekivati kod troškova stručnog osposobljavanja (tečajevi, seminari), te kod uvođenja novih tehnologija. Ovo drugo znači da će se softverskim firmama sufinancirati nabava opreme i razvojnih alata (hardvera i softvera koji se koristi u razvoju). Dok je za većinu proizvodnih djelatnosti nabava strojeva i opreme najveća stavka, za razvoj softvera ona je minorna, pogotovo danas.

Kako se potiče marketing?

Država sufinancira izradu reklamnih materijala, dizajn, kreiranje brenda i istraživanje tržišta. Opet, pod uvjetom da su sve to usluge koje odrađuju druge firme – dizajneri, konzultanti, agencije. Uz to, pokriva se i dio troškova nastupa na sajmovima. Oglašavanje i ostali oblici promocije se ne sufinanciraju.

Kakvi su poticaji za one koji izvoze ili namjeravaju izvoziti?

Posebno se potiče promocija na inozemnim tržištima, ali samo u vidu nastupa na sajmovima i izložbama. Drugi oblici promocije u inozemstvu se ne potiču, pa tako niti danas sve važniji različiti oblici internetskog marketinga.

Oni koji tek počinju ili planiraju izvoziti imaju prednost kod dodjele sredstava po bilo kojem od projekata poticaja. Uvjet je da prođu “Export Fit Check” i dobiju preporuku Ministarstva kao potencijalni izvoznici. Naravno, trebaju zadovoljiti i sve kriterije konkretnog projekta na koji se prijavljuju.

Postoje li još kakve specifičnosti za softverske tvrtke?

Nigdje se takve specifičnosti ne spominju. Ali je lako uočiti da neki od kriterija po kojima se tvrtke boduju odgovaraju “materijalnoj proizvodnji”, a teško i proizvodnji softvera. Posjedovanje ISO certifikata – 0 bodova; znak “Hrvatska kvaliteta” – 0 bodova; plan zbrinjavanja otpada – 0 bodova… (Kada i zašto ISO certifikati imaju smisla u IT-u pitanje je za poseban članak.) Ako se tu bodovi jednostavno zbrajaju, onda je to zbrajanje krušaka i jabuka. Tada softverske tvrtke teško da mogu biti visoko rangirane, ni blizu onima iz “materijalne proizvodnje”.

Ostali projekti – Klasteri, Poduzetništvo žena i ciljnih skupina i drugi – mogu biti interesantni poduzetnicima bez obzira na djelatnost.

Zaključak

Jedan vrlo uspješni IT poduzetnik i kolega čije mišljenje jako cijenim obično voli reći da ga “poticaji” podsjećaju na priču o poljoprivredi, te da IT-u ne mogu puno pomoći ovakvi potezi države.

Ja bih ipak rekao da je posao države da osigura uvjete poslovanja koji su barem približni onima u zamljama s kojima se želimo uspoređivati. Ovakvi poticaji su jedna od tih mjera (nisu jedina niti najvažnija). Problem s njima je što polaze od nekih pretpostavki koje “drže vodu” za one koji se bave “materijalnom proizvodnjom”, ali ne uvijek najbolje i za IT tvrtke i općenito za “ekonomiju zasnovanu na znanju”.

A zaključiti da se specifičnosti IT-a ne trebaju posebno razmatrati jer se “ne mogu predvidjeti specifičnosti baš svake djelatnosti” nije najsretniji stav u današnje vrijeme.

Kao što su se prije dvije godine softverske tvrtke uspjele izboriti da uopće uđu u krug onih koji se mogu natjecati za poticaje (da podsjetim: tada je isto Ministarstvo odbijalo softveraše uz obrazloženje da “nisu materijalna proizvodnja“), tako sad preostaje da se shvate i uvaže razlike između “materijalne” i “nematerijalne proizvodnje”.

Pročitajte i: Poredak 64 zemlje na tablici IT konkurentnosti

Napomena: SoftBiz možete pratititi putem RSS-a ili e-maila.

SoftBiz != ShowBiz

“Besplatni online servisi uništavaju poduzetništvo!” – tvrdi Hank Williams u članku koji je ovih dana izazvao dosta reakcija. Za sve je probleme okrivio VC investitore. Oni, kaže, potiču besplatne web servise, a rezultat je da takve web tvrtke s besplatnim uslugama, “potkožene” investicijskim kapitalom uništavaju sve one oko sebe koji pokušavaju naplatiti svoje usluge i živjeti od vlastitih prihoda.

Ja baš ne bih krivio VC investitore zato što nastoje zaraditi – čime drugo nego – investiranjem. Financijski ulagač, a posebno VC kad ulaže u B2C (business-to-consumer), nastoji pronaći web servise čija će popularnost brzo rasti. Zarađuje na kapitalnoj dobiti (kad uspije skupo prodati popularni servis), a ne od za njega mršave godišnje dividende. Popularnost, a ne profitabilnost, danas diže vrijednost većini B2C tvrtki.

Ali da sutra pokrećem vlastiti novi startup ne bih se vodio logikom VC-a.

Tada bi mi bila važnija profitabilnost od popularnosti. Radije bih bio u Inc. 500 nego na TechCrunchu. Netko će reći – svejedno, zar ne ide to jedno s drugim? Ne, put do profitabilnosti ne mora ići preko popularnosti. SoftBiz nije ShowBiz. U mom slučaju to bi vjerojatno značilo da ne bih ni pokušavao konkurirati besplatnim B2C uslugama očekujući prihode od reklama, nego da bih nastojao razviti proizvod ili online uslugu za one koji su to spremni i platiti. Želim li znati koliko je moj proizvod zaista važan korisnicima, probat ću ga naplatiti i brzo ću to saznati.

U oba slučaja (investitorskom i poduzetničkom) riječ je o prihvaćanju rizika. Financijski investitor smanjuje svoj rizik tako što raspoređuje ulaganja na više (rizičnijih) projekata. Poduzetnik ulaže sve u vlastiti projekt i rizik će smanjiti tako da se vodi principom profitabilnosti.

Pročitajte i: Startup dilema: Tko plaća Web usluge? | Kako se investira u Web 2.0? | Najbolje softverske tvrtke za koje (možda) još niste čuli

Napomena: SoftBiz možete pratititi putem RSS-a ili e-maila.

Startup dilema: Tko plaća web usluge?

Velika zabluda Microsofta je da se mora baviti oglašavanjem na internetu” – kažu u jednom članku koji se dosta citira ovih dana. Ideja da kupe Yahoo!, smatra autor, potpuno je promašena jer to gura Microsoft na teren besplatnog softvera i reklama na webu. I zaključuje: nije upitno treba li Microsoft i dalje ulagati u “cloud computing” i softver na webu, ali te nove usluge treba nuditi onima koji ih mogu i žele plaćati. Znači, ne pojedincima nego firmama.

Ne znam što biste vi rekli, ali meni to zvuči kao prilično razuman savjet za mnoge softverske tvrtke – ali ne i za Microsoft. Uz Yahoo! ili bez njega, Microsoft bi svakako pogriješio kada bi zanemario individualne korisnike (dobro obrazloženje nudi Nicholas Carr u članku “Does Microsoft need consumers? Yes.“).

Za koga bi to onda bio dobar savjet? Za one tvrtke, a posebno “web startupe” koji igraju uvijek i samo na jednu kartuconsumer internet. Zašto i ne bi, pa nisu li danas baš online usluge za što širi krug korisnika, Web 2.0 i sve u vezi s njim najkurentnija “roba” na internetu?

Nisu. Pogledajte sami, koliko web usluga koristite, a koliko ih plaćate? Što se mene tiče, ne mogu se sjetiti niti jedne online usluge koju osobno koristim, a da bih je redovito plaćao, ali ih je zato cijeli niz koje plaćamo kao firma: LivePerson, GoToMeeting, Campaign Monitor, PRWeb, Safari Books Online i druge. Zato jer firmi donose poslovnu vrijednost. Pomažu nam da i sami zaradimo koristeći ih.

Znam, reći ćete da pogledam samo koliko vrijede najpopularniji social siteovi, koliko je Microsoft platio za udjel u Facebooku, za koliko je milijuna jučer prodan HotOrNot, koliko neki treći popularni siteovi zarađuju od reklama…

Ako prihodi od reklama (ili bilo koji drugi oblik “monetizacije” sitea) premašuju troškove i drže firmu sigurno “iznad vode”, nemam ništa protiv, dapače. Ali meni se čini da baš zbog tih razvikanih primjera (a i gomile onih manje uspješnih koji, rekao sam već, puno zuje, malo meda daju) previše novih softverskih i web startupa nije uspješno koliko bi moglo biti.

Naplata online usluga nezgodan je test kojega većina web startupa, planski ili ne, rado zaobilazi. A kada bi im cilj bio, naprosto, profitabilnost (a ne popularnost), onda bi se dio njih sigurno odlučio ponuditi nešto poslovnim korisnicima. Ili bi povezao poslovne korisnike i pojedince (kako to već godinama uspješno radi MojPosao). Ili bi pokušao neke nove ideje iz Web 2.0 svijeta ponuditi firmama (pročitajte: “Digg za firme: do ideja zajedno” i “Enterprise 2.0: prilika za novu podjelu karata“).

Možda neki kao što je Paul Graham i ne bi uložili novac u takav startup, ali to je već njihov problem.

Pročitajte i: Kako se investira u Web 2.0? | Najbolje softverske tvrtke za koje (možda) još niste čuli

Napomena: SoftBiz možete pratititi putem RSS-a ili e-maila.

Kako se investira u Web 2.0?

Samo petnaestak dana prije početka, konferencija TechCrunch20 promijenila je naziv u TechCrunch40, promijenila je i domenu (techcrunch40.com), logo i planiranu satnicu. Organizatori su, naime, trebali odabrati 20 startup tvrtki koje bi na konferenciji prezentirale svoje proizvode pred stručnjacima i investitorima. Zatrpani s preko 700 prijava iz 26 zemalja, uspjeli su razgovarati sa skoro dvjesto kandidata, suziti izbor, ali nisu mogli, kažu, ići ispod 40 najkvalitetnijih. Bilo im je lakše proširiti konferenciju.

U pravoj poplavi Web startupa, ova konferencija je prilika za 40 tvrtki da dođu pod radare investitora, analitičara i medija. Organizator TechCrunch, jedan od najpopularnijih blogova uopće (sada treći na Technorati Favorites), osigurat će najbolji mogući publicitet finalistima – pogledajte samo najavljene uvodničare, savjetnike, investitore i medijske pokrovitelje.

Web 2.0, ili kako god zvali novu generaciju online usluga, veliki je plimni val na kojem sada svi žele zaploviti. Investitori traže nove prilike za ulaganja u “consumer internet“, jer se baš tu događaju najdinamičnije promjene. San svakog profesionalnog investitora je otkriti “the next big thing” – neki novi YouTube ili Facebook – firmu čija će vrijednost vrtoglavo rasti. (Koliko “vrtoglavo”? Facebook – društvena mreža pokrenuta prije tri i pol godine iz jedne studentske sobe, danas se procjenjuje na pet deset petnaest milijardi dolara.)

Koliko i kako se danas ulaže u Web 2.0?  

VC ulaganja u softverske i internetske tvrtke

Pogledajmo brojke. Softver je opet najatraktivniji sektor za VC ulagače u SAD-u. Fondovi rizičnog kapitala investirali su u prvoj polovici ove godine 2,8 milijardi dolara u softverske tvrtke – triput više nego u medijske kompanije i pet puta više od ulaganja u sektor IT usluga [NVCA, PwC]. Drugi kvartal je donio najveća ulaganja u privatne softverske tvrtke još od 2001. godine.

Software by Year-Qtr

Uključuje li to i Web 2.0? Samo jednim dijelom. Internetske tvrtke, uključujući i Web 2.0, naći će se u različitim sektorima – neke su među medijima, neke u softveru, a neke u IT uslugama. Ukupna ulaganja u takve tvrtke pala su za 36% u drugom kvartalu [NVCA, PwC]. U same Web 2.0 tvrtke uloženo je u prvoj polovici godine ukupno 317 milijuna dolara [VentureOne].

Što se može zaključiti iz ovih brojki?

Web 2.0 je privlačan investitorima, ali to ne znači da će se ponavljati greške i dot.com euforija s kraja devedesetih. Teško da će VC fondovi opet ulagati u projekte bez jasnog poslovnog modela. Ozbiljnija ulaganja traže ozbiljnije prihode, i što je najvažnije – stabilne prihode, održive na dulji rok. Dakle, Web 2.0 tvrtke prolaze kroz isti ulagački filter kao i sve druge tvrtke.

Inkubatori

Sasvim je druga priča kod financiranja startupa u njihovoj najranijoj fazi.

Kako za pokretanje Web 2.0 tvrtki najčešće nije niti potreban velik novac, ulagači – a ovdje je često riječ o privatnim ulagačima, tzv. angel investors – raspoređuju sredstva na što veći broj startup tvrtki. Osnivači tih tvrtki odriču se jednog manjeg dijela vlasništva da bi zauzvrat dobili tri stvari: mentora s iskustvom, publicitet, te početni kapital kako bi se mogli do kraja posvetiti razvoju. Taj početni kapital obično je dovoljan za samo nekoliko mjeseci rada.

Uz tako niska ulaganja i brzi razvoj, investitori su voljni dati priliku i sasvim novim idejama. Pa i onima za koje niti osnivači ne znaju kako bi mogle donositi zaradu. Poslovni model i “monetizacija” su stvari koje se rješavaju u hodu – tako barem kaže Paul Graham, čija je tvrtka Y Combinator najpoznatiji inkubator za Web 2.0 startupe.

Y Combinator dvaput godišnje organizira natječaje na kojima iz više stotina prijava odabire najperspektivnije nove projekte ili tvrtke. U pravilu se biraju mali timovi od dvoje do četvero ljudi. Njima Y Combinator, u zamjenu za 1-10% udjela u startupu, daje 10 do 25 tisuća dolara i dovodi ih u svoj centar gdje provode dva i pol mjeseca intenzivno radeći na proizvodu uz savjete mentora. Na kraju se održava Demo Day na kojem se tvrtke prezentiraju investitorima (svaka za prezentaciju ima točno sedam minuta). Od ukupno 58 tvrtki koliko ih je do sada izišlo iz inkubatora, šest je uspjelo privući kapital za daljnji razvoj, a još četiri su prodane većim kompanijama. Osim ovih deset, još je samo nekoliko startupa uspjelo bez dodatnih ulaganja doseći prag pozitivnog poslovanja. 

Po ugledu na Y Combinator, osnivaju se i drugi inkubatori. Ovih dana su svoje popise tvrtki objavili TechStars (10 tvrtki) i londonski Seedcamp (među 6 odabranih tvrtki je i Zemanta iz Slovenije). Zbivanja oko Seedcampa detaljnije prati Berislav Lopac na svom blogu.

Puno zuje…

Web 2.0 je još uvijek za “mase”, za consumer market. Uspjeh tvrtki mjeri se u broju aktivnih korisnika, u popularnosti i masovnosti. Mase, nažalost, nerado plaćaju online usluge. Reklame će još nekako i trpjeti (i brzo razviti “sljepilo” za njih). Zato je toliko Web 2.0 tvrtki koje tako sliče jedna na drugu i trude se steći popularnost. Manji broj ih u tome i uspije. Ostale, reklo bi se, “puno zuje, malo meda daju”.

Je li model inkubatora po uzoru na Y Combinator dobar za startupe? U mnogim aspektima jest. Bio bi i bolji kada se ne bi fokusirao samo na jednu vrstu projekata (consumer internet) i kada bi ih pripremao da dalje sami plivaju i rastu. No, za to je potrebno imati jasan poslovni model. Drugim riječima, ponuditi proizvod ili uslugu koja rješava stvarni problem i za to naplatiti stvarni novac.

Napomena: SoftBiz možete pratititi putem RSS-a ili e-maila.

hr.digg|glas

Da su Larry i Sergey osnovali Google u Hrvatskoj…

Priča mi kolega iz jedne softverske tvrtke o tome kako su se htjeli prijaviti na natječaj BICRO-a. Radi se o programima kojima država potiče razvoj inovativnih proizvoda i novih tehnologija.

– Sve kriterije zadovoljavamo – kaže moj poznanik – osim jednog: naš budući proizvod ipak nije jedini te vrste. A program RAZUM traži proizvode koji će biti prvi na tržištu, inovacije koje su – poželjno bi bilo – već zaštićene kao patenti.

Patenti i softver? To neće ići. Softver se ne može zaštititi patentom, niti u nas, niti u većini europskih zemalja.

Čak i u SAD-u, gdje se softver u nekim slučajevima može patentirati, upitno je može li patent biti dobra obrana od konkurencije. – Dobri investitori ne vjeruju da patent može obraniti vašu kompaniju [na tržištu] – kaže Guy Kawasaki.

Što je RAZUM? To je program čiji je cilj, kako piše na službenim stranicama, “omogućiti pokretanje i razvoj na znanju utemeljenih, tehnološki orijentiranih poduzeća”. Kako je onda moguće da takav program uopće ne pozna specifičnosti softverske industrije? Industrije koja je prepuna primjera gdje su vrlo uspješni proizvodi “samo” inovativna unapređenja postojećih tehnoloških rješenja.

Zamislite sad na trenutak jednu nemoguću situaciju: da je godina 1998., da su u ulozi moga poznanika dva mlada poduzetnika, imenom Larry Page i Sergey Brin, i da su kod hitro.hr netom utemeljili svoju tvrtku Google d.o.o. (zanemarimo zasad da RAZUM-a i hitro.hr-a te devedesetosme još nije bilo, a i to da ovaj dvojac ni u snu ne bi mogao kod nas registrirati firmu tako čudnog naziva).

Razumljivo, Larry i Sergey bi tražili početni kapital za Google d.o.o. i otišli bi u BICRO, jer bi im netko sigurno rekao za program RAZUM čiji je cilj, ponovimo, “omogućiti pokretanje i razvoj na znanju utemeljenih, tehnološki orijentiranih poduzeća“.

– Kao stvoreno za nas – pomislili bi nadobudni osnivači Google d.o.o. i – pogriješili. – Kažete bolja internetska tražilica? Žao nam je, RAZUM podržava samo one proizvode koji su prvi na tržištu i stoga imaju veliki tržišni potencijal. Kod vas to nije slučaj. I sami znate, Yahoo!, AltaVistaExcite i drugi već su podijelili tržište. Zašto ne probate s nečim drugim? Što? Kažete pay-per-click oglašavanje? I to je već stara stvar – zar niste čuli za Overture, bivši GoTo? Znate, niste baš originalni.

I tako bi Larry i Sergey ostali kratkih rukava.

Isto tako, da je jedan drugi poduzetnik – nazovimo ga Steve Jobs ili Stipe Radić, kakogod – došao u BICRO s idejom o proizvodnji još jednog MP3 playera koji bi se trebao zvati, recimo, iPod, bio bi brzo otpravljen: – Ne nažalost, program RAZUM traži proizvod kakvog još nema na tržištu. Zato što želimo osigurati veliku tržišnu prednost, razumljivo. Taj vaš iPod je samo lakši za upotrebu i bolje izgleda, ništa više. A da probate s nečim drugim, malo inventivnijim…?

Mogli bi se tako u nedogled prizivati primjeri globalno uspješnih proizvoda od kojih niti jedan nije izum, niti je prvi na tržištu. Ali svi su oni na neki način inovativni: u poboljšanju postojećeg, u dizajnu, u pristupu korisniku, u pozicioniranju, u poslovnom modelu…

Na prvom natječaju e-novation, u organizaciji Instituta Ruđer Bošković i izdavačke kuće Vidi, odabrani su i nagrađeni najinovativniji domaći ICT proizvodi (BICRO je bio jedan od sponzora natječaja). Uvjeren sam da bi i među tim nagrađenim proizvodima, pogotovo softveru, rijetko koji mogao zadovoljiti kriterije programa RAZUM.

Čini li se to samo meni, ili tu ipak nešto ne štima?

hr.digg|glas

Google financira developere

Ecosystem je riječ koja je in. Kako stvoriti “ekosistem”, kako oko neke softverske platforme okupiti što više developera koji će se oslanjati na nju i za nju razvijati aplikacije? To je borba za primat na tržištu platformi.

Microsoft je oduvijek znao kako privući developere (ako dosad niste vidjeli, evo jednog osebujnog načina). Teško je međutim vjerovati da bi jedan platform vendor, pa bio on i Microsoft ili Google mogao postići takav monopol na webu.

S druge strane, ogroman potencijal rasta imaju online servisi koji se uspiju nametnuti kao web platforme na kojima će nastajati novi servisi i aplikacije. Najbolji primjer u poslovnom (B2B) segmentu je AppExchange platforma koju nudi Salesforce.com. A posebnu prašinu je nedavno podigao Facebook Platform, nudeći developerima korisničku bazu koja se povećava za 100 tisuća novih korisnika svaki dan!

Naravno da i Google želi izgraditi svoj “ekosistem”. Prošlog je tjedna pokrenut “Google Gadget Ventures” program (zapravo pilot-program, što znači beta, dakako) kojim se želi poticati razvoj Google Gadget softverskih komponenti. The Official Google Blog objašnjava:

“Google Gadgets are applications that developers can create and anyone can embed into their iGoogle homepage or their own website. In the year and a half since we launched Google Gadgets, we’ve seen a lot of growth in this program. The developer community has created thousands of gadgets, and the top gadgets get tens of millions of pageviews per week.”

Program nudi dvije opcije:

1) 5,000 dolara za developere (individualne ili tvrtke) čije se komponente već uspješno koriste. Uvjet za prijavu je da gadget ima više od 250 tisuća pregleda (pageviews) tjedno. Ovdje se radi o bespovratnim sredstvima koje daju kako bi, kažu u Googleu, potakli nastavak razvoja gadgeta. 

2) 100,000 dolara investicije (seed investment) u tvrtku koja je već dobila poticaj iz prve opcije i  koja ima razrađen poslovni model temeljen na Google Gadgets.

Zašto Google financira developere? “Dobitak za nas je u većem broju posjeta korisnika. S više korisnika, dobijamo veći broj pretraživanja.” – kaže Marissa Mayer iz Googlea. S više pretraživanja ide i veći prihod od reklama.

Otvara li ovaj potez Googlea početak nadmetanja po sistemu “tko da više”? Teško je reći hoće li i drugi veliki platform vendori posegnuti za financiranjem developera kao načinom razvoja svojih “ekosistema”. Jedno je sigurno – nove web platforme otvorit će niz novih prilika za developere.

hr.digg|glas