Online printing: Tiskare “u oblaku”

Jedna od stvari koje sam odavno htio isprobati je “online printing“. Radi se o, na prvi pogled, jednostavnom scenariju: treba vam profesionalni tisak brošura, kataloga, promotivnih letaka ili priručnika. Pripremljeni materijal uploadate u nekom od uobičajenih formata, odredite kvalitetu papira i količinu, i još upišete primatelja (ili primatelje) i način isporuke. Nakon što platite karticom, ostaje vam da na webu pratite je li vaš “print job” odrađen, a onda i gdje se trenutno nalazi paket u tranzitu do krajnjeg odredišta.

Što će uopće printani materijali firmi koja se oslanja na online marketing? Nekad su naprosto neizbježni: u našem slučaju trebaju ih partneri (reselleri) koji su u izravnom kontaktu s kupcima, a pogotovo ako promoviraju naš softver na konferencijama ili sajmovima. Ili u situacijama kada smo i sami bili izlagači. Do sada nam se događalo da takve materijale trebamo sporadično, a u nekoj većoj količini vrlo rijetko. Ali kad ih trebamo, trebamo ih brzo – “za jučer”.

Dok smo tiskali u domaćim tiskarama mogli smo biti mirni u pogledu kvalitete – uvijek vidimo probni otisak, a na kraju nam i finalni rezultat prođe kroz ruke. Loše u svemu tome je što smo se tako pretvarali u distribucijski centar s većom količinom brošura koje je trebalo razaslati unaokolo. Još gore je to što bi nam tiskani materijali zastarjeli i prije nego bismo ih sve podijelili. Ispalo je da nam je cijena po iskorištenom primjerku uvijek bila poprilično veća od očekivane.

Shvatili smo da, kad već ne možemo izbjeći tiskanje, više nikako ne želimo stvarati zalihe tiskanog materijala koji na kraju postane samo hrpa starog papira.

Zato smo napokon odlučili iskušati tiskanje “just in time“. Pripremili smo nove promotivne letke i dali se u potragu za najboljom online tiskarom. Da ne duljim, evo finalista:

FedEx Office (ranije: Kinko’s)

I prije nego ga je FedEx kupio (2004.), Kinko’s je bio najpoznatiji lanac tiskara s online naručivanjem. FedEx je tome dodao svoju brzu dostavu paketa i to je – mislio sam – savršeni spoj. Nažalost, pokazalo se da FedEx Office ima uvjerljivo najlošiju web aplikaciju od onih koje sam probao. Korisnici izvan SAD-a se čak ne mogu niti registrirati na jednostavan način. Što reći o servisu za online printing čiji londonski ured (a na njega vas upućuju) ima problema s primanjem emaila? Nakon više pokušaja uploada materijala, telefonskih razgovora i neuspješnog slanja emaila – odustao sam.

Vista Print

Vista Print se predstavlja kao univerzalni print servis za male firme i individualne korisnike. Printaju sve: od letaka i posjetnica do postera, majica i kapa. Web aplikacija je sasvim dobra, upute za pripremu materijala za tisak su razumljive i početnicima, a uz to je na raspolaganju i, za neke slučajeve sasvim upotrebljivi, “konfekcijski” dizajn – standardni obrasci koji mogu poslužiti umjesto vlastitog dizajna. Na njima se mogu izvesti manje dorade izravno na webu, online, tako da nikakav dodatni softver nije potreban. Vista Print, uz povoljne osnovne cijene, često nudi i dodatna sniženja.

Međutim, nije baš sve tako sjajno. Najprije, njihov probni PDF, koji je automatski kreiran nakon što smo uploadali naš dizajn, pokazao je neke manjkavosti kojih nije bilo u našem originalnom PDF-u. Drugo, nama je trebala brza isporuka i dostava na nekoliko lokacija, a Vistini rokovi isporuke za većinu zemalja ne mogu se mjeriti s brzinom FedEx-a. Ni izdaleka.

Mimeo

Mimeo je firma koja “puca” isključivo na poslovne klijente; vidi se to i po referencama: Google, Siemens, Ikea… Ali i male firme ne bi trebale biti razočarane, naprotiv.

Mimeo možete koristiti kao web aplikaciju ili kao printer driver. Zamislite takav printer driver koji će, instaliran na vašem laptopu, na Ctrl+P izvršiti, recimo: “Isprintaj 200 primjeraka, spakiraj, te predaj na adresu u Južnoj Africi.” Vaš “printer” je zapravo velika tiskara u američkom Memphisu, u čijoj su blizini FedExov centar za distribuciju i međunarodni aerodrom. Ako ste onaj “Ctrl+P” stisnuli u petak popodne (i pri tome pri ruci imali kreditnu karticu, dakako), paket će biti isporučen u ponedjeljak. Ako je primatelj u Americi, Mimeo garantira isporuku već sljedećeg jutra, a za većinu drugih zemalja za dva do tri dana.

Zbog digitalnog tiska (Mimeo ne koristi tradicionalni offset) isplati se tiskati i manje naklade. A zbog svoje veličine i online poslovanja Mimeo postiže brzinu, cijenu i jednostavnost koji su privlačni svim korisnicima.

Ako ste u prilici naplaćivati svoje publikacije (na primjer: priručnike isporučujete u elektroničkom obliku, a tiskate ih samo na zahtjev) kod Mimea možete besplatno otvoriti vlastitu “web knjižaru“. U njoj vaši kupci mogu naručivati tiskane priručnike – onoliko primjeraka koliko žele i kada žele. Mimeo naplaćuje, tiska, uvezuje i isporučuje umjesto vas. I s vama dijeli zaradu, naravno. (Za autore knjiga i samostalne izdavače, sličnu uslugu nudi Lulu.)

Tiskare koje posjećujete samo na webu više nisu neobična pojava. Niti printer driveri poput Mimeo Printera koji vam omogućuju da s online tiskarom komunicirate kao s lokalnim printerom, 24 sata na dan. Razvoj tehnologije digitalnog tiska i web uveli su u još jednu klasičnu djelatnost nova pravila igre i sasvim nove igrače.

Napomena: SoftBiz možete pratititi putem RSS-a ili e-maila.

Oglasi

Kako testirati ideju za novi proizvod?

Najkraći odgovor na pitanje iz naslova bio bi – pitajte kupce što misle o toj ideji. Ili, rečeno jezikom marketinga, trebalo bi provesti istraživanje tržišta prije razvoja proizvoda.

Jednom sam na nekakvom predavanju slušao o tome da male firme nisu sposobne same provesti istraživanje tržišta, nego da za to trebaju angažirati specijalizirane agencije. Pogotovo primarno istraživanje tržišta, a to je kada prikupljate informacije iz prve ruke od potencijalnih kupaca, prevelik je zalogaj za male firme – govorili su tada profesori marketinga.

Naše iskustvo je nešto drugačije. U SWING Softwareu smo proveli istraživanje tržišta na relativno jednostavan način i za male novce. U tri koraka:

1) Najprije smo napisali white paper o temi koja bi trebala zanimati sve naše buduće kupce (IT profesionalce i poslovne korisnike). Naslov white papera bio je “How to Use Lotus Domino to Publish Policies and Procedures Online”. Nastojali smo da taj tekst ne bude reklamni letak. Opisali smo problem, naveli i usporedili postojeća rješenja, te “pripremili teren” za naš proizvod. Napravili smo to najbolje što smo znali. Rezultat je osam stranica teksta u PDF formatu.

2) Zatim smo na web siteu objavili stranicu koja promovira ovaj white paper i odakle se white paper može preuzeti:

“If you are wondering whether IBM Lotus Domino is a right choice for publishing and managing online documentation, read this white paper. It contains helpful tips and suggestions, and includes common mistakes your organization will want to avoid. Topics addressed in this white paper include…”

“Kvaka” je u tome da taj dokument ne dajemo baš sasvim besplatno: od korisnika tražimo da ostavi svoje kontakt podatke i odgovori na nekoliko kratkih pitanja.

adwords_whitepaper3) White paper smo promovirali na razne načine: od besplatnih uvrštenja u kataloge, do Google AdWords i drugih plaćenih oglasa (BitPipe, KnowledgeStorm, ZDNet, Yahoo! itd.). Reklamirali smo taj PDF kao da je riječ o novom proizvodu.

Rezultat:

Naslov white papera i oglasi na pravim mjestima pronašli su naše buduće kupce – ili su pak oni pronašli nas tragajući za rješenjima, najčešće na Googleu. Za anketu su se kvalificirali sami: samo oni koje zaista zanima rješenje problema ostavljali su svoje podatke i utrošili po nekoliko minuta na popunjavanje upitnika kako bi došli do white papera. Onima kojima je takav white paper bio “preskup” teško da bi kasnije cijena softvera bila imalo prihvatljivija.

Saznali smo iz prve ruke dosta o tome koliko je problem koji “napadamo” velik za naše buduće kupce, kako ga danas rješavaju i jesu li uopće spremni platiti neko drugačije rješenje.

White paper je donio dvostruku korist: proveli smo anketu među ciljanom skupinom, a uz to smo generirali prve leadove (potencijalne kupce) i prije nego smo uopće mogli pokazati proizvod! Tako smo prikupili 500 leadova u mjesec dana, još prije završetka razvoja softvera, i još preko 1000 u idućih nekoliko mjeseci. Čim je naš proizvod bio spreman za prodaju, nismo trebali sjediti i čekati – imali smo stotine leadova kojima se trebalo javiti, koji znaju za nas i s kojima smo imali dobar povod za razgovor. I prodaja je krenula.

Jesmo li mogli taj naš tekst objaviti jednostavno kao blog post ili kao seriju članaka i tako povećati popularnost web sitea? Bi li tako postigli veći efekt?

Svakako bi to bi privuklo više ljudi na naš site, ali sumnjam da bi dalo bolji efekt. Prvo, zato jer tada ne bismo mogli provesti anketu na ovaj način, a da ne govorim da ne bismo imali podatke o stotinama firmi koje imaju problem i traže rješenje. Bio nam je to i dodatni motiv za dovršenje proizvoda: umjesto da nagađamo koga će uopće zanimati taj softver koji razvijamo “za nepoznatog kupca”, odjednom znamo tko su ljudi i firme koji čekaju da taj softver što prije završimo.

Drugo, white paper je za nas bio mini-proizvod: pažljivo pripreman, “zapakiran” i promoviran. Takav “proizvod” ima veću vrijednost od blog posta ili članka do kojih se može lako doći. Za njega će korisnici utrošiti nekoliko minuta i popuniti anketni upitnik. Takav “proizvod” nam se isplati i oglašavati.

Da rezimiram, white paper kampanja je jedna od onih stvari u marketingu koje smo probali i onda rekli – zašto se toga nismo prije sjetili? Evo što smo kroz to naučili:

  • Isplati se testirati ideju prije razvoja proizvoda.
  • Leadove (potencijalne kupce) se može početi prikupljati i prije nego je proizvod spreman za izlazak na tržište.
  • Za većinu poslovnih korisnika je uobičajeno da daju svoje kontakt podatke u zamjenu za korisni sadržaj kao što je white paper.
  • Anketni upitnik treba biti kratak. Treba dobro odvagati što je zaista bitno, a što se može izostaviti.
  • Uvjerili smo se da i male firme mogu same provesti primarno istraživanje tržišta.

Detaljnije o tome kako pisati white paper:

Pročitajte i: Proces prodaje u doba internetaGdje zapinje u izvozu softvera? | PRWeb – objave za medije | Kada se isplati oglašavanje na internetu? | Gdje griješimo kod pozicioniranja u IT-u?

Napomena: SoftBiz možete pratititi putem RSS-a ili e-maila.

Google AdSense i besplatni ručak

Vražje kresanje troškova! Nema gore stvari za firmu nego kada zbog štednje počne sama nagrizati priču o sebi. Dogodi se to dok firmi još rastu i prihod i profit, ali ipak pokoji postotni poen ispod očekivanja. Popustiš jedan kvartal, i eto ti vraga – dođe vrijeme za rezanje troškova.

Zamišljam kako je to u Googleu moralo izgledati. Sjede Sergey, Larry i Eric za konferencijskim stolom i smrknuto gledaju Patricka, glavnog CFO knjigovođu, koji im tumači neke tablice, konta, brojke i grafikone. Svi su već pomalo nervozni. Zabrinuto vrte glavama, što zbog trendova, što zbog Patricka koji je tablice složio u Excelu, jer je, kaže, “stvar previše ozbiljna da bi je itko razuman računao u Apps-ima”.

Na stolu su tri opcije: prva: prodati Boeing 767 party plane; druga: ukinuti čuvenih 20% vremena za slobodne aktivnosti zaposlenih; i treća: ukinuti besplatne obroke u Googleplexu. Što god da izabereš – ne valja. Čega god se takneš, taknuo si u legendu. Kako to učiniti i onda objasniti ulagačima da je baš sve u najboljem redu? Ukineš besplatni ručak i odmah svaki papak na Wall Streetu vidi da je nešto pošlo po zlu! Kakve si sreće, možda ti još i nekakav sindikalist u Europi sjedne za vrat zbog smanjenja prava radnicima… Sigurno su se već Larry i Sergey znali porječkati oko toga kome je od njih tako nešto bedasto moglo uopće pasti na pamet, to da se novinarima na sva usta hvale kako se kod njih dobro jede, a sve besplatno – kao, ima se, ide nam dobro, neka, nije internet sapun da će se potrošit’ – kad i mala djeca u Americi znaju da “there’s no such thing as a free lunch“. E da im je ova pamet i one godine…

Na kraju zaključe kako neki veliki rezovi ipak ne bi bili zgodni. Odluče tako zasad samo srezati dio menija, onog popodnevnog. Nema više besplatne večere kod Googlea, niti snacka, a i besplatni ručak već opasno visi u zraku. Tko se najeo, najeo se, tko nije i neće. Prošla baba s kolačima, a s njom i bezbrižni dani u Googleplexu.

A sve to zbog AdSense reklama. Onih “Ads by Google” koje su preplavile internet. Ako u Google stroju igdje škripi – tu škripi.

Kako? Odakle mi sad to? Kako škripi kad stalno niču novi siteovi koji jedva čekaju staviti Google AdSense reklame na svoje stranice? Kako to lijepo kaže Google na svojim stranicama na hrvatskom (pogledajte, dobra im je ona “Savjeti za vrta – Proljeće u ljeto”):

“Zaradite novac od prikladnih oglasa na Vašem web stranicamaGoogle AdSense bira oglase koji odgovaraju sadržaju Vašeg web sajta i Vi zarađujete novac kadgod Vaši posjetitelji kliknu na njih.

Kaplje para “Vašem sajtu”, a kaplje boguhvala i Googleu. A i oglašivačima nije loše: njihove se reklame pojavljuju na bezbroj malih web siteova i blogova za kojih većinom nikad nisu ni čuli, a kamoli s njima pregovarali o zakupu oglasnog prostora. I što je najbolje – iz tog dugog niza (polu)poznatih i sasvim nepoznatih siteova skupi se – klik po klik – više klikova i web posjetitelja nego što bi oglašivač ikad dobio od onih 20-ak posto “velikih”. To je “long tail” u najboljem izdanju!

Pa u čemu je onda problem?

E sad, ne vjerujem da bi vam u Googleu priznali, sve da ih i pitate, ali meni se čini da je ovakav AdSense sve manje isplativ oglašivačima. A kada oglašivači “zavrću pipu” (za AdSense oglase, a ne i za oglase uz rezultate pretraživanja na Googleu), onda više ne “kaplje” ni “Vašem sajtu”. A i u Googleu se režu troškovi i ukidaju besplatni obroci.

Od uvođenja AdSensea gledam koliko nam to kao oglašivačima nosi relevantnih klikova i koliko nas to košta. I vidim da se sve manje isplati. Doduše, lista siteova na kojima se “vrte” naše reklame sve je dulja. Nikad toliko izvora (novih siteova koji se uzdaju u kakvu-takvu zaradu od AdSense oglasa) i nikad manje relevantnih posjeta kao ove godine. Nezgodna je to spirala: Google servira sve više klikova iz sve više izvora, koji vrijede sve manje. Da Google nije uveo detaljne izvještaje, ne bih pojma imao tko nam sve šalje “zainteresirane kupce”:

  • Naš oglas “Standard Operating Procedures” pojavljuje se na stranicama nogometnog kluba Royal Standard de Liege i na belgijskim sportskim novostima. Navijači oduševljeno klikaju.
  • Oglas “Domino Content Management” osvanuo je na stranicama jednog sitea s Flash igrama. Igračima nikad dosta dobrih igara, pa valjda traže igru domino na našem siteu. Klikaju.
  • Oglas “Company Compliance Management” pojavio se na index.hr-u pod još jednom “nogometnom” temom: “Realova redaljka na Nereidi: Ronaldovu mladu je već probao Sergio Ramos”. Ljubitelji nogometa klikaju. Traže… a što ja znam što!

Ima toga još, ali jasno vam je – nema tu nikoga kome treba išta od nas. Svaki site po koji klik, pa tako stotinama i tisućama puta, pay-per-click, po “long tailu” novih siteova i blogova koji će – kako to Google kaže – “zaraditi novac od prikladnih oglasa”. Na naš račun.

Tako je Google postao Robin Hood našega doba: uzima od “bogatih” (firme oglašivači) da bi dao “siromašnima” (bezbroj malih siteova, blogova i drugih “web projekata”). Ostane, dakako, nešto i u kesi Robina Hooda, velika je šuma internetska.

I sam Seth Godin je, vidim, prikriveni jatak Robina Hooda. Čitam nedavno kako nam savjetuje da moramo više klikati na reklame, jer tako pomažemo autorima web siteova, blogova i drugih “web projekata”. Da ne rade ljudi za badava. On to vidi kao novu vrstu online napojnice kojom nagrađujete web site koji vam se sviđa. “Ako vam se sviđa to što čitate”, kaže Godin, “kliknite na oglas i tako recite hvala.” Ne može jednostavnije, a i ne košta vas. Jer plaćate tuđim novcem. Bizarno, ali ne dovoljno da ne skupi veliki broj pobornika s još bizarnijim prijedlozima, od kojih je nenadmašan onaj koji predlaže izradu plugina za Firefox. Kaže, taj dodatak bi za vas – kad god biste htjeli nesebično nagraditi site na kojem su reklame – sam “klikao” i otvarao siteove čiji su to oglasi, ali tako da ih vi i ne vidite, u pozadini, samo na tren, tek toliko da Google zabilježi klik. Savršeno: niste se zamarali reklamama koje vas ionako ne zanimaju, niti ste što potrošili, a pokazali ste kako znate biti galantni.

Ako slučajno na nekom siteu naiđete na AdSense reklamu za Sethov Squidoo, nemojte zaboraviti Sethovu preporuku: nagradite taj site na Sethov račun – kliknite na njegovu reklamu da pokažete koliko ste i vi široke ruke. ;)

Veza između te Sethove “napojnice” i menija u Googleplexu možda se ne vidi na prvi pogled, ali kladio bih se da je baš o tome govorio Patrick svojim šefovima na onom sastanku. Vrijeme im je da smisle nešto bolje od ukidanja besplatnog ručka.

Pročitajte i: Google želi i poslovne korisnike | Kada se isplati oglašavanje na internetu?

Napomena: SoftBiz možete pratititi putem RSS-a ili e-maila.

Kome povjeriti bilježnicu na webu?

Sigurno imate nekakav notes u koji bilježite svoje ideje, zadatke, popise, primjere… općenito sve što vam padne na pamet, a mislite da se isplati negdje zapisati, pa kasnije razraditi, organizirati ili isprobati. Ja sam se snalazio na razne načine, nadajući se svaki put da će novi alat biti ono pravo: od starih dobrih rokovnika i još boljih notesa, do datoteka razvrstanih po folderima na računalu i softvera “za osobnu produktivnost”.

Zadnjih par godina koristim wiki aplikacije na webu kao bilježnicu za sve i svašta – od ideja za buduće projekte, do popisa stvari koje ne smijem zaboraviti kada krećem na put. Wiki je, dakako, posebno koristan kada vam služi kao kolaboracijski alat, bilo na internetu (kao što to radi Wikipedia), bilo u firmama, ali itekako može pomoći i svakome tko želi organizirati svoju vlastitu “bazu znanja”.

I baš odluka da tu svoju bilježnicu stavim u Internet cloud mogla me koštati i vremena i živaca.

Dogodilo se da sam najprije počeo koristiti JotSpot wiki. Zatim sam tražio nešto bolje, pa sam se preselio na StikiPad. Aplikacija je izgledala i radila pristojno, imala je sve što mi je trebalo, čak i njena osnovna, besplatna verzija. Očekivao sam da ću prije ili kasnije zatrebati neku dodatnu funkcionalnost, pa da ću tada preći na pretplatu. No, nije se žurilo ni njima s novim unapređenjima (tada mi to nije izgledalo sumnjivo), a niti meni s plaćanjem. StikiPad je uglavnom radio dobro ono za što je meni trebao.

Sve do prije par tjedana. Tada je na StikiPad.com-u osvanulo: “Hang on for awhile…

Hang on for awhile.. We are moving data centers. Things will be back up and running as soon as possible.

Od tada više nitko od korisnika StikiPada ne može do svojih stranica i podataka. A u StikiPadu šute kao zaliveni. Na upite korisnika ne odgovaraju. I sve upućuje na to da je ta firma već sada – bivša. Za firmu više-manje (i za njene osnivače koji će teško više ikad ikome “prodati” nešto slično), ali što s podacima?

Sretna okolnost je bila što su me privukli Google Sites (opet wiki) i tamo sam već bio prebacio, ne sve, ali ipak većinu sadržaja sa StikiPada. Google je, naime, kupio JotSpot da bi ga godinu dana pripremao za novi izlazak pod novim imenom. Od prije nekoliko mjeseci Google Sites je dostupan vlasnicima domena (Google Apps for your domain), a od prije nekoliko dana i svim ostalim korisnicima.

Za mene, bila je to prava stvar u pravo vrijeme. (Ako me pitate za Google Docs i Google Notebook, oni mi nisu prava zamjena za wiki, mada Google Docs koristim za pisanje postova za blog.)

E sad, što zaključiti? Da ne treba vjerovati malim firmama i da su nam podaci sigurniji kod velikih? Da se na web startupe možemo osloniti kao na koru od banane? Ne, nikako. Bilo bi to poražavajuće za nekoga tko radi u maloj firmi i pokušava korisnike uvjeriti u suprotno. Uostalom, PBwiki, Wetpaint i drugi pokazuju gdje je mogao biti StikiPad. Jesam li mogao prepoznati da StikiPad neće još dugo? Da, istina je, sad bi se moglo pogledati unazad i primijetiti da u zadnjih godinu dana i nije bilo nekih većih unapređenja aplikacije i da se moglo naslutiti da tu nešto ne štima, ali lako je sad reći. Jesam li trebao redovitije raditi backup (a to je StikiPad omogućavao)? To svakako!

Ova priča sa StikiPadom govori dosta o tome kako je nepovjerenje prema pružateljima online usluga kamen na kojem će se još dugo spoticati i pružatelji usluga i korisnici.

Danas to možda ne izgleda tako jer velika većina web startupa nudi usluge bez kojih možete živjeti. Ako ih i volite, na njih se zapravo ne oslanjate previše. Twitter padne – i što?

Korisnici – pogotovo firme – radije će se pouzdati u velike pružatelje online usluga. S puno više opreza i podozrenja gledat će na ponudu malih tvrtki, čak više nego što su to činili ranije kad su kupovali klasične licence za istu vrstu softvera.

Ranije je bilo lako – nabavite i instalirate softver, pa ako proizvođač i propadne, nitko vam neće uzeti vaše podatke. Glavni problem bi bio kako doći do source codea toga softvera, i to se rješavalo na razne načine (prodaja source codea, code escrow, open source). Sada je kod SaaS-a (Software-as-a-Service) problem puno veći i korisnici se boje – a primjeri poput StikiPada im daju za pravo – da doslovno preko noći ostanu i bez softvera i bez vlastitih podataka.

Pitanje (ne)povjerenja korisnika bit će glavni problem mnogih startupa koji nude svoj softver kao online uslugu (SaaS). SaaS daje novu priliku malima, ali i još jednu dodatnu prednost velikima.

Pročitajte i: Svaki softver je privremeno rješenje | SaaS: Zašto firme drže novac u banci, a podatke pod jastukom? | Wikipedija na poslu, upravljanje znanjem i vrtlari

Napomena: SoftBiz možete pratititi putem RSS-a ili e-maila.

PRWeb – objave za medije

Danas smo u firmi pripremali objavu za medije; trebamo pustiti glas o novoj verziji DocPublishera. Za to koristimo dva online servisa – jedan za široku distribuciju press releasea (PRWeb) i drugi (Campaign Monitor) za slanje emaila manjem broju novinara koji prate naš segment IT-a. Kasnije ćemo još poslati posebne obavijesti na email adrese iz naše liste: resellerima, korisnicima i ostalima koji primaju naš newsletter. Svaka grupa iz naše liste dobiva drugačiju, prilagođenu poruku.

Prijavljujem se na PRWeb i vidim da imaju novi video: “PRWeb in plain English” – prepoznatljivi uradak kreativaca iz Common Crafta. Ti su ljudi smislili novu kategoriju demoa: objašnjavaju razne online servise, a da ne prikažu niti jedan ekran; koriste samo papiriće i crteže. Originalno, zabavno i većini ljudi se sviđa. Evo kako opisuju PRWeb:

PRWeb koristimo već pet godina. Postao nam je jedan od nezaobilaznih online servisa, dio standardne procedure kod izdavanja novih verzija proizvoda ili kad objavljujemo članke o iskustvima naših korisnika (case studies). Počeli smo najprije s njihovom besplatnom uslugom, a sada obično platimo između 100 i 200 dolara po objavi. Sadašnji raspon cijena je od 80 do 360 dolara za standardne pakete. Postoji i nekoliko dodatnih usluga – jedna od njih je i pomoć u sastavljanju press releasea – koje se posebno doplaćuju.

Nakon što je tekst pregledan i odobren, PRWeb ga šalje na adrese svojih pretplatnika. Vijesti preuzimaju news siteovi, među kojima i Yahoo! News i Google News. Nedugo zatim, naša objava je u indeksima svih glavnih tražilica na internetu.

Ovako izgleda naša vijest na Yahoo! News, pola sata nakon objave:

Yahoo! News

Detaljnije o objavama za medije:

Pročitajte i: Kada se isplati oglašavanje na internetu? | Gdje griješimo kod pozicioniranja u IT-u?

Napomena: SoftBiz možete pratititi putem RSS-a ili e-maila.

Wikipedija na poslu, upravljanje znanjem i vrtlari

Softver je dobar, ali stvar pada na ljudima” – reći će vam u povjerenju neki od zagovornika knowledge managementa, umoran i ojađen, kao da mu je sav polet ostao u devedesetima ili još i ranije kada se konzalting oko upravljanja znanjem znao dobro utržiti. “A sve sam napravio kako spada: dobio podršku uprave, održao motivacijska predavanja, mapirao procese i izvore znanja, propisao politike i procedure… Ali ljudi su zakazali. Nisu oni još za to.”

Ako vam je dobar prijatelj, saslušajte ga do kraja, pokažite da ga razumijete. Samo ga zaboga nemojte pitati: “Čuj, a kako to onda polazi za rukom ovim volonterima na Wikipediji?” To sigurno ne želi čuti. 

Nedavno je u CIO Magazineu objavljen članak “How to Build Your Own Wikipedia” o tome kako bolje upravljati znanjem u firmama uz korištenje jednostavnih wiki alata. Znate već, wiki je web site čije stranice možete mijenjati i dodavati, pisati i brisati jednostavno kroz web browser. Ideja je da svaka firma ima svoju internu “Wikipediju”, web enciklopediju o svim detaljima posla kojim se bavi, koju svi u firmi koriste i stalno nadopunjavaju. Takva baza znanja nikako se ne smije zapustiti, kažu u tekstu, pa unaprijed treba znati čija je uloga “vrtlara” (čuj – vrtlara; administratori bi valjda bili prestrogi, što li?) koji će tu “nježnu biljku” paziti, pomagati joj da raste, usmjeravati uz što manje restrikcija i tek ponekad podrezivati.

Je li wiki samo još jedan u nizu alata za knowledge management (KM)? Može se i tako reći. Ali sigurno postoje razlozi zašto se wiki ljudima više sviđa od uobičajenog intraneta. Za mene su ovo glavni razlozi:

1) Jednostavnost. Neke od opjevanih metoda za “prikupljanje kolektivnog znanja” podrazumijevaju slanje prijedloga “menadžerima znanja” (kako to gordo zvuči; hajde nazovite njih “vrtlarima”, a da se ne naljute!) i trostruki proces odobravanja, jer se to tako, kao, radi u složenim organizacijama. Prođe te volja dok kažeš “intelektualni kapital“. Nasuprot tome, na wikiju se svaka web stranica može editirati samo jednim klikom, bez ikakvih posebnih zahtjeva i odobrenja. “Edit” na vrhu stranice je poziv svakome da se uključi. Svaka stranica je i KM alat.

2) Kolaboracija. Jednu stranicu može “brusiti” puno suradnika. Malo tko voli krenuti od nule, od bijelog lista papira ili prazne web stranice. Zato vas wiki potiče da editirate postojeće stranice, dok ih čitate. Mali doprinos od nekoliko rečenica odličan je početak. Jednom ćete opisati neko rješenje, a drugi put samo zapisati pitanje na koje će netko drugi dati odgovor. Na neke ćete se stranice pretplatiti i onda dobivati automatske obavijesti o svim izmjenama, putem emaila ili RSS-a.

3) KM nije posebna aktivnost. Najbolji knowledge management je onaj koji je skriven, koji se događa kao dio svakodnevnih aktivnosti. Ako se samo dio uobičajene interne email prepiske oko raznih problema i rješenja preseli na wiki, već je to dobar početak.

Kod nas će mnoge firme reći da je wiki alat “lake kategorije” i da nije za veće organizacije. Zato je dobro pročitati kako wiki koriste MotorolaNokia, Kodak, British Telecom, SAP, Financial Times i drugi.

Wiki alati su još i neka vrsta krajnje pojednostavljenog CMS-a i kolaboracijskih alata, tako da već počinju smetati proizvođačima tih vrsta softvera, zasad samo u low-end segmentu tržišta. Pa zar je problem dodati wiki kao još jedan feature bilo kome od njih? Nije. Microsoft je dodao wiki u Sharepoint, IBM u Lotus Notes i Quickr. Ali neki drugi su prepoznati kao specijalisti za enterprise wiki: SocialText i Atlassian Confluence. I Microsoft i IBM su se potrudili objaviti kako se dobro integriraju s tim proizvodima i još bolje surađuju s ove dvije male firme. 

Ako ste čitali “Najveća dilema u IT-u: inovatorova dilema“, vjerojatno će vam wiki izgledati kao dobar primjer disruptive inovacije koja tržište (u ovom slučaju KM-a, pa i CMS-a i kolaboracijskih alata) napada “odozdo”, privlači manje zahtjevne korisnike ili otvara nove primjene, pa tek onda postaje jaka alternativa postojećim rješenjima.

Od open source wikija najpopularniji su MediaWiki (razvijen za Wikipediju) i TWiki. Od onih koji se mogu dobiti samo kao SaaS (hostani) najpoznatiji su PBWiki i nedavno objavljeni Google Sites (bivši JotSpot).

Ponuda wiki softvera danas je više nego bogata. Firme koje žele dati (još jednu) šansu knowledge managementu mogu to učiniti brzo i bez velikih troškova uvođenja. 

Ili mogu pričekati još malo, dok stignu nove generacije “knowledge workera” već naviklih na kolaboraciju na webu, koji će prvog dana na poslu, čim sjednu za kompjuter pitati: A gdje vam je wiki?

Pročitajte i: Enterprise 2.0: prilika za novu podjelu karata | Digg za firme: do ideja zajedno | Najveća dilema u IT-u: inovatorova dilema

Napomena: SoftBiz možete pratititi putem RSS-a ili e-maila.

LivePerson i razgovorljivi Google

Što sve rade firme ne bi li na svoje web siteove, u svoje e-trgovine i virtualne urede dovele što više korisnika. I onda kad ih dovedu, ostave ih tamo potpuno same. Pa se ljudi sami snalaze – razgledavaju, neki naručuju, traže upute, ostavljaju poruke… A neki brzo odustanu od svega i odu. Kasnije će te iste firme opet dati sve od sebe da proniknu u razloge odustajanja. Analizirat će statistiku web sitea, slati emailove, nazivat će vas i telefonom ako imaju vaš broj, htjet će razgovarati.

A korisnici bi, mušičavi kakvi već jesu, htjeli razgovarati baš kad oni hoće. Recimo, dok su na siteu.

Zato sve više firmi uključuje online chat uslugu i click-to-call uslugu na web siteove. Vidim, sad se čak i s Googleom dade razgovarati. Kada sam se zadnji put logirao na Google AdWords, zapazio sam jedan novi link: “Ask a Specialist via Chat“. Znači, korisnici mogu napokon računati na podršku uživo, izravno jedan-na-jedan; pitati o svemu što ih muči i dobiti odgovore odmah? Hej, nije to mala stvar, pogotovo ako se zna da Googleova podrška do sada nije sezala puno dalje od “Contact us” web forme. Doduše, “podršku uživo” treba uzeti sa zrnom rezerve – upute prilično neodređeno kažu u koje vrijeme možemo računati na online podršku. Da vidimo: 24 x 7? 9 a.m. – 5 p.m.? A, ne – u Googleu tome prilaze puno ležernije: “If you don’t see the button, we’re not available to chat at that time.

Zanimljivo je da Google ne koristi vlastiti Google Talk za online chat s korisnicima. Koristi chat uslugu tvrtke LivePerson. I ne bi to ni bilo tako neobično – istu tu uslugu koristi puno malih i velikih firmi, uključujući i Microsoft i HP (a i mi smo među nekih 6000 tvrtki na njihovoj listi korisnika) – da Google jučer nije objavio vlastiti Google Talk chatback. Kažu, “Chat With Your Site’s Visitors Using Google Talk“, ali sami i dalje koriste LivePerson. Nisu ni oni veslo sisali, pa da koriste beta softver u poslovne svrhe! Eat your own dog food? Help yourself.

Mi smo na LivePerson prešli s jedne druge slične usluge prije otprilike dvije godine i prilično smo zadovoljni. Jedna od glavnih prednosti softvera je konzola koja nam omogućuje da uvijek pratimo “što se zbiva” na našem web siteu: koliko je trenutno posjetitelja, odakle dolaze, na kojoj je svaki od njih stranici i koje stranice je pregledavao tada, a koje u ranijim dolascima na site. Pogledajte kako to izgleda: Operator Console.

Najzanimljivije je pratiti one posjetitelje za koje znamo što traže čim su došli na site, prije nego su nas išta pitali. Zamislite to kao trgovinu u kojoj svakom kupcu iznad glave vidite oblačić (kao u stripu), a u oblačiću piše što to kupac traži. Takav “oblačić” postoji u LivePerson konzoli: ako nas je korisnik našao preko Googlea ili neke druge tražilice, ili našeg oglasa, tada na konzoli vidimo što korisnik traži. To su obično korisnici koje vrijedi pozvati na chat: “Dobar dan, vidim da tražite…”.

Istina, nekome će ići na živce nametljivi web prodavači, ali ako se dobro pogodi osoba, timing i nastup… možete podići stopu konverzije. Možete birati: pustiti da sami korisnici iniciraju chat, ili postaviti pravila kada će korisnik dobiti automatski poziv na chat (na primjer, ako se posjetitelj na određenoj stranici zadrži određeno vrijeme). Mene je baš jedan takav prodavač, koristeći LivePerson chat, uspio uvjeriti da uzmemo LivePerson pretplatu. I nisam požalio.

Zaista, zašto bi za nekoliko pitanja i odgovora trebalo proteći više sati ili dana, kada se sve može riješiti u par minuta kroz chat? Netko će reći, zašto korisnici ne nazovu telefonom ako im treba brz odgovor? Zato jer ne vole ni call centre sa snimljenim uputama (svi smo to probali: “hvala što ste nazvali… pritisnite 6… svi su operateri zauzeti“), a ne vole niti ostavljati poruke na voice mail – tu se ne očekuju brzi odgovori. Ali ako vide “I’m online. Chat Now.“, onda će utipkati svoje pitanje ili odabrati click-to-call. Brže ne može.

Neki to ne shvaćaju (TechCrunch: “Do you really want random people on the Web IMing you?“), a neki pričaju kako im se isplatilo. Ako mene pitate, vrijedi probati.

Pročitajte i: Startup dilema: Tko plaća web usluge? | Što je što u SoftBiz-u: proizvodi, usluge, rješenja…

Napomena: SoftBiz možete pratititi putem RSS-a ili e-maila.