Buzz na poslu

Gartner, 2.2.2010:

By 2012, over 50 percent of enterprises will use activity streams that include microblogging, but stand-alone enterprise microblogging will have less than 5 percent penetration.

Ovo Gartnerovo predviđanje objavljeno je samo par dana prije nego što će Google Buzz dići veliku prašinu i otvoriti stotinu pitanja i nagađanja. Jedno od njih je: što će nam uopće taj Buzz ako već imamo Twitter i Facebook?

Rekao bih da nam je Google Buzz upravo pokazao kako će izgledati microblogging u firmama.

Kako stvari stoje, buzz-oidni servisi ući će u firme, preciznije rečeno, uselit će se u naše email klijente (Outlook, Lotus Notes, web mail). Postat će – baš onako kako je to Google napravio s Buzzom – dodatak emailu. Feature, a ne produkt.

Nešto slično daje naslutiti i Microsoft sa svojim Social Connectorom za Outlook koji će se vezivati na activity feeds sa SharePointa 2010. IBM je  pokazao kako vidi “Twitter za firme”, ugradivši microblogging u Lotus Connections 2.5, s dodacima za Outlook, Lotus Notes i iPhone. Opet – feature, a ne produkt.

Nasuprot javnim “megafon” servisima poput Twittera (koji će i dalje biti interesantni odjelima marketinga), dodaci tipa Buzza služit će internoj komunikaciji u firmama. Samo iznimno će se u buzz grupe uključivati i vanjski suradnici i partneri. Ali i tada će firme to raditi strogo kontrolirano, pazeći da im kakav povjerljivi buzz ne iscuri vani. Lako bi bilo zamisliti suludu situaciju u kojoj pravni odjel neke korporacije brže-bolje propisuje korporativni “buzz disclaimer” koji će se automatski pridodavati uz svaki buzz:

Ovaj elektronički buzz može sadržavati povjerljive i/ili povlaštene informacije, a namijenjen je isključivo naznačenom primatelju/ima…”

Zamislite takav jedan buzz od 140 znakova s legal disclaimerom od dodatnih 2000!

Dakle, jasno je da će ta microblogging stvar biti vrlo interne prirode u firmama, ali i takva bi im mogla biti od velike koristi, zajedno s wiki-jima i drugim Enterprise 2.0 alatima. (Usput, i vanjska komunikacija uz pomoć alata tipa online communities i društvenih mreža nastavak je te iste priče, ali to će prije biti posao za odabrane, ne za svakoga.)

U firmama će buzz postovi često biti automatski kreirani, kao rezultat pokretanja ili završetka neke aktivnosti, kao status updates (na primjer, spremanje dokumenta u DMS-u). Ono što su u Google Buzzu Connected sites, u firmama može biti veza na BPM engine.

Ono što je najvažnije, Google očito shvaća da svaki softver prolazi ili pada na navikama korisnika. I prije Buzza, već su mnogi drugi uključili microblogging u svoj social software za firme: Socialtext, IBM Lotus, Jive i drugi. Ali čini mi se da tek Google Buzz ima priliku mijenjati navike prosječnog korisnika emaila. A baš to bi mogla biti točka preokreta za Enterprise 2.0.

Pročitajte i: Enterprise 2.0

Napomena: SoftBiz možete pratititi putem RSS-a ili e-maila.

Google želi i poslovne korisnike

Bill Gates je nedavno rekao da Google ne razumije potrebe poslovnih korisnika. Google se sve više trudi pokazati suprotno sa Google Enterprise. Official Google Enterprise Blog opisuje svaki potez kojim se Google primiče poslovnom IT-u.

Ovaj tjedan je započeo zajedničkom objavom Googlea i Salesforcea: Salesforce CRM (vodeći SaaS softver za firme) je integriran s Google Apps. Sada je korisnicima Salesforce CRM-a i za poslovno dopisivanje dovoljan web browser: mogu kreirati dopise, proračunske tablice i prezentacije (Google Docs), slati i primati email (Gmail) ili IM (Google Talk) i sve to skupa pratiti na jednom mjestu – kroz Salesforce CRM. Uz to, sa Salesforceom su integrirani i Google Calendar i Start Page.

Što je tu toliko zanimljivo komentatorima da su neki (Scoble) to nazvali briljantnim potezom?

Najprije treba reći da se Salesforce već odavno na sličan način integrira i s Microsoft Officeom i Lotus Notesom. To je uvjet koji ispunjava danas svaki ozbiljniji CRM softver.

Ono što je za Google ovdje posebno važno je to da su korisnici Salesforcea firme (preko 40000 uglavnom malih i srednjih, ali i poneka velika) koje su već svladale strah od SaaS-a (“SaaS: Zašto firme drže novac u banci, a podatke pod jastukom?“), što znači da pristaju svoje aplikacije i podatke povjeriti SaaS provideru. Ako Google sa Google Apps želi ući u firme, onda mu je najbolje krenuti putem koji je utrt, gdje nema nepovjerenja prema SaaS-u. Salesforce je tu već odradio veliki posao – i za sebe i za druge koji nude poslovni softver kao online uslugu. Ovo udruživanje izgleda toliko logično da se neki pitaju zašto Google konačno ne kupi Salesforce (čija tržišna vrijednost prelazi sedam milijardi dolara).

S druge strane, gotovo u isto vrijeme, Google i Salesforce postaju konkurenti na polju web platformi (platform-as-a-service). Salesforce velike nade polaže u svoj Force.com, SaaS platfomu za koju je već razvijeno preko 800 aplikacija.

Google je prije samo nekoliko dana predstavio Google App Engine. Developerima je ponudio hosting aplikacija u Googleovim data centrima, na Googleovoj platformi, uz korištenje Googleovih servisa za upravljanje podacima i Googleovih korisničkih accounta (nešto kao cloud computing kit za developere). To je bila glavna tema među developerima prošlog tjedna i reakcije su različite – od straha od lock-ina do otvaranja novih prilika za startupe.

Google zasad još ne gura svoj App Engine prema poslovnom IT-u, ali to će se svejedno dogoditi prije ili kasnije. Kada se to dogodi – a pogotovo kada se u utrku uključe i ostali, posebno Microsoft – ne bih davao puno šanse Force.com platformi, osim da služi za proširenja i prilagodbe Salesforce aplikacija. 

Bez obzira na velike ambicije šefa Salesforcea Marca Benioffa (čovjek stvarno nema mjeru: nedavno je u javnom duelu s Hassom Plattnerom, predsjednikom SAP-a “prijateljski savjetovao” SAP-u da počnu razvijati aplikacije na Salesforce platformi!), čini se da Benioff ipak ne bi imao ništa protiv da Google kupi Salesforce. 

Google Enterprise odjel bi time dobio preko 40000 firmi korisnika SaaS-a, većina kojih spada u “early adopters” koji s entuzijazmom prihvaćaju softver kao online uslugu i tu ideju šire dalje. Naravno, s time bi dobili i veliki tržišni udio u važnom segmentu CRM softvera, daleko veći od onog što ga drži Microsoft. I, na kraju, bio bi im to dobar argument da Google ipak razumije poslovni IT.

Pročitajte i: SaaS: Zašto firme drže novac u banci, a podatke pod jastukom?

Napomena: SoftBiz možete pratititi putem RSS-a ili e-maila.
 

Wikipedija na poslu, upravljanje znanjem i vrtlari

Softver je dobar, ali stvar pada na ljudima” – reći će vam u povjerenju neki od zagovornika knowledge managementa, umoran i ojađen, kao da mu je sav polet ostao u devedesetima ili još i ranije kada se konzalting oko upravljanja znanjem znao dobro utržiti. “A sve sam napravio kako spada: dobio podršku uprave, održao motivacijska predavanja, mapirao procese i izvore znanja, propisao politike i procedure… Ali ljudi su zakazali. Nisu oni još za to.”

Ako vam je dobar prijatelj, saslušajte ga do kraja, pokažite da ga razumijete. Samo ga zaboga nemojte pitati: “Čuj, a kako to onda polazi za rukom ovim volonterima na Wikipediji?” To sigurno ne želi čuti. 

Nedavno je u CIO Magazineu objavljen članak “How to Build Your Own Wikipedia” o tome kako bolje upravljati znanjem u firmama uz korištenje jednostavnih wiki alata. Znate već, wiki je web site čije stranice možete mijenjati i dodavati, pisati i brisati jednostavno kroz web browser. Ideja je da svaka firma ima svoju internu “Wikipediju”, web enciklopediju o svim detaljima posla kojim se bavi, koju svi u firmi koriste i stalno nadopunjavaju. Takva baza znanja nikako se ne smije zapustiti, kažu u tekstu, pa unaprijed treba znati čija je uloga “vrtlara” (čuj – vrtlara; administratori bi valjda bili prestrogi, što li?) koji će tu “nježnu biljku” paziti, pomagati joj da raste, usmjeravati uz što manje restrikcija i tek ponekad podrezivati.

Je li wiki samo još jedan u nizu alata za knowledge management (KM)? Može se i tako reći. Ali sigurno postoje razlozi zašto se wiki ljudima više sviđa od uobičajenog intraneta. Za mene su ovo glavni razlozi:

1) Jednostavnost. Neke od opjevanih metoda za “prikupljanje kolektivnog znanja” podrazumijevaju slanje prijedloga “menadžerima znanja” (kako to gordo zvuči; hajde nazovite njih “vrtlarima”, a da se ne naljute!) i trostruki proces odobravanja, jer se to tako, kao, radi u složenim organizacijama. Prođe te volja dok kažeš “intelektualni kapital“. Nasuprot tome, na wikiju se svaka web stranica može editirati samo jednim klikom, bez ikakvih posebnih zahtjeva i odobrenja. “Edit” na vrhu stranice je poziv svakome da se uključi. Svaka stranica je i KM alat.

2) Kolaboracija. Jednu stranicu može “brusiti” puno suradnika. Malo tko voli krenuti od nule, od bijelog lista papira ili prazne web stranice. Zato vas wiki potiče da editirate postojeće stranice, dok ih čitate. Mali doprinos od nekoliko rečenica odličan je početak. Jednom ćete opisati neko rješenje, a drugi put samo zapisati pitanje na koje će netko drugi dati odgovor. Na neke ćete se stranice pretplatiti i onda dobivati automatske obavijesti o svim izmjenama, putem emaila ili RSS-a.

3) KM nije posebna aktivnost. Najbolji knowledge management je onaj koji je skriven, koji se događa kao dio svakodnevnih aktivnosti. Ako se samo dio uobičajene interne email prepiske oko raznih problema i rješenja preseli na wiki, već je to dobar početak.

Kod nas će mnoge firme reći da je wiki alat “lake kategorije” i da nije za veće organizacije. Zato je dobro pročitati kako wiki koriste MotorolaNokia, Kodak, British Telecom, SAP, Financial Times i drugi.

Wiki alati su još i neka vrsta krajnje pojednostavljenog CMS-a i kolaboracijskih alata, tako da već počinju smetati proizvođačima tih vrsta softvera, zasad samo u low-end segmentu tržišta. Pa zar je problem dodati wiki kao još jedan feature bilo kome od njih? Nije. Microsoft je dodao wiki u Sharepoint, IBM u Lotus Notes i Quickr. Ali neki drugi su prepoznati kao specijalisti za enterprise wiki: SocialText i Atlassian Confluence. I Microsoft i IBM su se potrudili objaviti kako se dobro integriraju s tim proizvodima i još bolje surađuju s ove dvije male firme. 

Ako ste čitali “Najveća dilema u IT-u: inovatorova dilema“, vjerojatno će vam wiki izgledati kao dobar primjer disruptive inovacije koja tržište (u ovom slučaju KM-a, pa i CMS-a i kolaboracijskih alata) napada “odozdo”, privlači manje zahtjevne korisnike ili otvara nove primjene, pa tek onda postaje jaka alternativa postojećim rješenjima.

Od open source wikija najpopularniji su MediaWiki (razvijen za Wikipediju) i TWiki. Od onih koji se mogu dobiti samo kao SaaS (hostani) najpoznatiji su PBWiki i nedavno objavljeni Google Sites (bivši JotSpot).

Ponuda wiki softvera danas je više nego bogata. Firme koje žele dati (još jednu) šansu knowledge managementu mogu to učiniti brzo i bez velikih troškova uvođenja. 

Ili mogu pričekati još malo, dok stignu nove generacije “knowledge workera” već naviklih na kolaboraciju na webu, koji će prvog dana na poslu, čim sjednu za kompjuter pitati: A gdje vam je wiki?

Pročitajte i: Enterprise 2.0: prilika za novu podjelu karata | Digg za firme: do ideja zajedno | Najveća dilema u IT-u: inovatorova dilema

Napomena: SoftBiz možete pratititi putem RSS-a ili e-maila.

Digg za firme: do ideja zajedno

Kada neka firma želi glasno poručiti “mi slušamo glas korisnika”, teško da ima izravnijeg načina od ovog:

Firma postavi web site na kojem korisnici opisuju svoje želje i prijedloge (za razna unapređenja ili za nove proizvode i usluge), a drugi korisnici ih komentiraju i daju svoj glas za ili protiv, tako da prijedlozi s najviše glasova isplivaju na vrh, slično principu po kojem rade Digg i slični social siteovi. Radi se, dakle, o poznatoj ideji iz Web 2.0 svijeta koja se, ponešto prilagođena, probila i u poslovni svijet.

Koliko se to firmama isplati i koliko je korisnicima uopće stalo do toga? Jedno istraživanje kaže da bi više od dvije trećine mlađih ispitanika rado pomoglo “svojim” brandovima u osmišljavanju novih proizvoda i usluga.

Evo i primjera: Dell se među prvima odlučio pouzdati u kolektivnu inteligenciju svojih kupaca i postavio IdeaStorm, site na kojem se vidi “demokracija na djelu”. Tamo jedan od najpopularnijih prijedloga glasi “Preinstalled Software Must Be Optional” i do sada je dobio 56050 glasova i 136 komentara korisnika. Sad, u Dellu mogu poslušati ili ignorirati više nego jasne zahtjeve kupaca, ali definitivno više nitko ne može reći “nismo znali”. (Sadašnji status ovog zahtjeva je “djelomično implementirano”.)

dell_ideastorm.png

Istu web aplikaciju Dell je iskoristio i za interni site Dell EmployeeStorm, gdje 80 tisuća zaposlenih predlaže, diskutira i glasa za ideje za koje smatraju da bi unaprijedile poslovanje kompanije.

Odakle Dellu IdeaStorm? Ako na tom siteu pogledate desni rub stranice, uočit ćete logo Powered by Salesforce.com. Znači, pod Dellovim nazivom IdeaStorm krije se zapravo online usluga koju pruža vodeći SaaS providerSalesforce.com. Salesforce je, opet, najprije pokrenuo sličan site, IdeaExchange za sebe, kako bi filtrirao ideje za vlastite proizvode, a onda je ponudio Salesforce Ideas kao online uslugu drugim firmama. Logično, jer takva web aplikacija odlično nadopunjava njihov softver za upravljanje odnosima s kupcima (CRM).

Pa opet, niti Salesforce.com nije smislio i razvio tu web aplikaciju. Otkupio ju je (mada to nikad nije i službeno objavljeno) od jednog startupa, male tvrtke koja je taj softver razvila i tek počela nuditi kao online uslugu pod nazivom CrispyIdeas. Ta je tvrtka najprije krenula s uslugom CrispyNews (nešto kao “složi svoj Digg”), da bi zatim ugasila taj servis i nastavila s CrispyIdeas. Jedan od prvih korisnika bio je Salesforce.com i očito da im se taj proizvod jako svidio kad su se odlučili na otkup i rebranding.

Postoje, naravno, i druge tvrtke koje svoje slične “glasačke” siteove ne hostaju na Salesforce.com-u. Među njima su i Yahoo! Suggestions, WordPress IdeasIdeaJam.

IdeaJam je specifičan jer iako se site bavi idejama za IBM-ove Lotus proizvode, iza njega ne stoji IBM. Taj site je projekt neovisne tvrtke koja ga je razvila na Lotus Domino platformi i zapravo je ogledni primjer i dobra reklama za njihov proizvod (nude ga i kao SaaS i kao klasičnu licencu). IBM, čini se, nema ništa protiv ove ideje, ali je sigurno da IdeaJam ne može za IBM imati istu onu težinu koju za Dell ima vlastiti IdeaStorm.

Vlastiti site toga tipa je i obaveza za firmu koja stoji iza njega, da sve te ideje i prijedlozi korisnika neće ostati samo puste želje. Onim prijedlozima koji skupe najviše glasova firma bi trebala, ako ne udovoljiti, onda barem argumentirano odgovoriti.

Što zaključiti iz ovih primjera?

Prvo, očekujem da će se siteovi ovog tipa brzo širiti i prilagođavati raznim namjenama. Padaju mi na pamet, recimo, gradske vlasti ili političke stranke koje bi na ovaj način mogle osluškivati želje svojih birača: javne rasprave o prostornim planovima, trošenje proračunskog novca, gradnja sportskih dvorana, odijevanje političarki i političara… štošta bi se još našlo. A građanima bi priuštili da se zabavljaju glasanjem, i to ne samo u izbornim godinama.

Drugo, mnoge firme koje inače ne bi trznule ni na Digg ni na blogove, itekako će dobro prihvatiti slične ideje, samo ako su te ideje prilagođene poslovnom svijetu i prikladno upakirane. Pokažite nekom poslovnjaku Digg i reći će – zgodno, ali što ću s tim? Pokažite mu CrispyIdeas i reći će – dobra ideja, to nam treba! (Dok bi prosječni techie samo odmahnuo rukom – aha, nekakav Digg klon, ništa novo.)

To je detalj koji će sve više razlikovati Web 2.0 i Enterprise 2.0 proizvode i tvrtke.

Pročitajte i: Enterprise 2.0: prilika za novu podjelu karata | SaaS: Zašto firme drže novac u banci, a podatke pod jastukom? | Gdje griješimo kod pozicioniranja u IT-u?

Napomena: SoftBiz možete pratititi putem RSS-a ili e-maila.

IDC: Predviđanja za 2008.

2008. godina bi, prema predviđanju IDC-a, trebala biti godina promjena u IT-u. Ono što je još nedavno bila alternativa tradicionalnom IT-u, sada postaje važan dio svačije ponude. Evo nekoliko naglasaka:

  • Sve više postaju važna nova rastuća tržišta: Brazil, Rusija, Indija, Kina (BRIC) i druga.
  • Vodeće IT tvrtke više će pažnje posvećivati malim i srednjim poduzećima (SMB – small and medium business). Specijalisti za SMB segment će biti poželjne mete preuzimanja.
  • Na SMB segmentu sukobit će se tradicionalne IT tvrtke (npr. Microsoft, IBM, SAP, Oracle) s tehnološkim kompanijama koje ulaze na tržište poslovnih korisnika (npr. Google, Apple).
  • Vodeće IT tvrtke sve više će nuditi SaaS (Software as a Service) i druge vrste online usluga, posebno za SMB korisnike.
  • Društvene mreže i Web 2.0 aplikacije širit će se i u poslovnom IT-u. To će dovesti do poplave nestrukturiranih podataka (“cacophony of crowds” umjesto glorificiranog “wisdom of crowds“) i do pojave novog softvera koji će iz svega izvlačiti korisne informacije.
  • Paketi koji uključuju prekonfigurirani sistemski softver i aplikacije, ili “software appliance” postat će često rješenje za male i srednje tvrtke. Zahvaljujući tehnologiji virtualizacije, smanjit će se vrijeme instalacije i troškovi održavanja i administriranja softvera.

Cijeli dokument možete preuzeti na IDC Predictions, a ovdje pogledajte šestominutni video sažetak.

Pročitajte i: SaaS: Zašto firme drže novac u banci, a podatke pod jastukom? | Što je što u SoftBiz-u: proizvodi, usluge, rješenja… | Enterprise 2.0: prilika za novu podjelu karata

Napomena: SoftBiz možete pratititi putem RSS-a ili e-maila.

SaaS: Zašto firme drže novac u banci, a podatke pod jastukom?

Kad nam bankari kažu “mi znamo s vašim novcem”, onda im vjerujemo by default i deponiramo novac u banke, bez puno razmišljanja. Ali kada se radi o podacima i o softveru u firmama… E, to se pak drži pod ključem, na vlastitim serverima, na sigurnom. Jesmo li mi to opravdano oprezni ili pretjerano konzervativni? Ako smo već novac povjerili onima koji znaju s njim, zašto bi onda bio problem da to isto učinimo s aplikacijama i podacima?

Na ovu usporedbu IT-a i bankarstva rado se pozivaju svi oni koji smatraju da će se prije ili kasnije većina softvera koristiti kao online usluge, Software as a Service ili kraće – SaaS.

Gartner prognozira da će se do 2011. godine četvrtina novog poslovnog softvera isporučivati kao SaaS. IDC predviđa da će dogodine na SaaS tržište jače ući IBM, Microsoft, Google i Cisco. Danas vodeći dvojac u SaaS-u – Salesforce.com (CRM) i WebEx (Web meetings, sada pod kapom Cisco) – zajedno ostvaruje prihod veći od milijardu dolara.

Kada Googleov šef hladno izjavi da će se čak 90% softvera koji se koristi u firmama preseliti na web, dakle koristiti kao SaaS, onda je to kao da maše crvenom krpom pred lako zapaljivim Microsoftom (a poznato je da u Microsoftu imaju nisku točku paljenja kad je u pitanju Google, što redovito zabavlja i javnost i komentatore). Logično, svi veliki proizvođači softvera kao što su Microsoft, SAP i Oracle imaju zajednički problem: kako uskočiti u SaaS vlak, a ne žrtvovati prodaju licenci od čega danas (dobro) žive. Predugo odgađanje može biti preskupo, a vlak bi mogao otići i bez njih, jer je sve više onih koji vide svoju priliku u SaaS-u. (Priča o propuštanju vlaka zove se Inovatorova dilema i o njoj više uskoro.)

Zato svi ipak ulaze u SaaS društvo. Microsoft razvija svoj koncept Software+Services, (ili “najbolje iz oba svijeta”) i ozbiljno se priprema za promjene ulažući milijarde dolara u gradnju velikih data centara. I SAP je nakon dugih najava predstavio svoj Business ByDesign, čime “gađa” tvrtke sa 100-500 zaposlenih i očekuje da će u iduće tri godine ta online usluga doseći deset tisuća poslovnih klijenata, uglavnom prodajom preko SAP-ove mreže partnera.

Ako korisnici, pogotovo oni napredniji, lako prihvaćaju SaaS, gdje onda još zapinje? Koga zbog SaaS-a najviše boli glava i gdje su najveći otpori i prepreke?

1. Uprave tvrtki (još) ne vole SaaS. Koliko su sigurni moji podaci? To je pitanje svih pitanja kad se razgovara o SaaS-u u firmama. Rizik prelaska na SaaS većini je danas teško prihvatljiv. Iako se u svakoj odluci o nabavi softvera uzima u obzir rizik (što ako softverska firma propadne?), kod SaaS-a je taj rizik daleko veći. Evo jednog nedavnog primjera: američka državna agencija uzet će softver hrvatske tvrtke po SaaS modelu, ali pod uvjetom da je pružatelj kompletne usluge američki hosting partner. Lako je shvatiti nelagodu onih čiji bi podaci trebali biti “s onu stranu” firminog firewalla: upitajmo sami sebe bismo li mirno spavali da su nam svi povjerljivi dokumenti negdje na, recimo, Googleovim serverima. Google je velika i stabilna firma, nema tu spora. Ali što ako nešto tamo kod njih pođe po zlu, pa im se omakne da indeksiraju i naše povjerljive dokumente, pa ovi osvanu na tražilici, onako garnirani AdWords reklamama, worldwide…?

2. Interni IT (još) ne voli SaaS. Nitko ne želi izgubiti kontrolu, a zadržati odgovornost. Ako za svaki problem koji korisnici prijave informatičari ne mogu ništa napraviti doli nazvati SaaS providera, onda je takav posao stalni izvor problema i frustracija. Sve češći izvor nesporazuma je kada neki odjeli u firmi počnu sami birati i koristiti softver po SaaS modelu, bez prethodnog dogovora s IT odjelom. Konačno, integracija SaaS aplikacija s internim aplikacijama i podacima predstavlja dodatnu glavobolju za IT odjel.

3. Sistem-integratori i reselleri (još) ne vole SaaS. Najveći podstrek SaaS-u dat će veliki proizvođači softvera kada svoje partnere uvjere da im se isplati prodavati SaaS poslovnim klijentima. A to neće biti lak zadatak. Kako bezobrazno slikovito opisuje Dave Girouard iz Googlea, nije to više biznis tipa “eto vam pun autobus SAP konzultanata, pa ih vratite za godinu dana“. SaaS bi trebao biti drugačiji i jednostavniji, čak i za velike firme. Tome će se postupno prilagođavati i svi koji žive od IT usluga.

Kako raste interes za SaaS-om kao načinom korištenja softvera, tako raste i interes za platformama na internetu ili web platformama. Primjer su Amazon Web Services, i Force.comPlatform as a Service“. Kada se IT odjeli u firmama, njihovi vanjski konzultanti i sistem-integratori uvjere da na takvim platformama mogu lako graditi specifična rješenja po mjeri svojih korisnika, te ih hostati na tim platformama, tada će se šire otvoriti vrata za SaaS u većini firmi.


[SandHill, Enterprise 2007 conference]

Pročitajte i: Što je što u SoftBiz-u: proizvodi, usluge, rješenja… | Enterprise 2.0: prilika za novu podjelu karata

Napomena: SoftBiz možete pratititi putem RSS-a ili e-maila.

Enterprise 2.0: prilika za novu podjelu karata

Svaki novi val u IT-u izbacivao je u prvi plan nove, često i male tvrtke sa svježim idejama i proizvodima. Ako je Enterprise 2.0 novi val, je li to onda i prilika za novu podjelu karata u jednom dijelu IT-a?

Što je Enterprise 2.0?

Web 2.0 na poslu ili Enterprise 2.0 je primjena “društvenih” web alata – wikija, blogova, društvenih mreža i drugih – u poslovanju. Cilj je potaknuti protok ideja i znanja u firmama, kroz ravnopravno sudjelovanje, komentiranje, glasanje i tagiranje. Da bi to postigli, Enterprise 2.0 alati moraju biti privlačni korisnicima, a to znači da svatko sudjeluje iz vlastitog interesa, da nema suvišnih pravila, da se struktura informacija gradi u hodu i da je sudjelovanje u svemu tome brzo i lako (“dodaj stranicu”, “izmijeni”, “ocijeni”, “tagiraj”, “komentiraj”…).

Što, da mi svatko piše, briše, mijenja kako mu je ćeif?! – pomislit će netko kome je IT governance u opisu radnog mjesta. Da, Enterprise 2.0 podrazumijeva i nešto više slobode (ali uz sigurnost i reviziju) koju firme moraju dati u zamjenu za koristi te nove “demokracije”. Zasad, baš tu najviše i zapinje.

Evo i najčešće spominjanog primjera: Wikipedia nasuprot današnjih korporativnih intraneta. Wikipedija je popularizirala koncept wikija jer je uspjela dokazati da veliki broj volontera iz cijelog svijeta može izgraditi ogromnu bazu znanja koristeći jednostavan web alat. Koliko bi samo kompanija htjelo imati svoje “mini-wikipedije”, lokalne baze znanja s uvijek aktualnim informacijama… pa ipak ih još nemaju. To je samo jedan od problema za koje bi Enterprise 2.0 trebao ponuditi rješenja.

O konceptu Enterprise 2.0 detaljno pišu Andrew McAfeeDion Hinchcliffe, a sve više članaka možete naći i na blogovima drugih autora. Kod nas ste o toj temi mogli čuti nekoliko zapaženih predavanja koje je u zadnjih godinu dana održao Stanislav Prusac, osnivač i direktor Polara. U nastavku ovog posta pogledajmo za koga je Enterprise 2.0 prilika, a za koga opasnost, i tko uopće vodi u ovoj utakmici.

Gartner: otvorena utrka

Nedavno je Gartner objavio svoje predviđanje u kojemu social software svrstava među deset strateških tehnologija za 2008. godinu:

“Through 2010, the enterprise Web 2.0 product environment will experience considerable flux with continued product innovation and new entrants, including start-ups, large vendors and traditional collaboration vendors. Expect significant consolidation as competitors strive to deliver robust Web 2.0 offerings to the enterprise. Nevertheless social software technologies will increasingly be brought into the enterprise to augment traditional collaboration.”

Sadašnje odnose snaga Gartner analizira i objavljuje u Magic Quadrant for Team Collaboration & Social Software:

MQ Team Collaboration & Social Software

[Gartner, via SocialText]

 Što treba primijetiti:

  • Enterprise 2.0 postaje mainstream. Sama objava novog Gartnerovog kvadranta (prvi put za Team Collaboration & Social Software) je siguran znak da su Enterprise 2.0 ideje doprle do voditelja IT-a u kompanijama, da počinju uspoređivati i birati, da neki od njih “idu u kupovinu”, pa je Gartner dobivao veliki broj zahtjeva za ovakvim izvještajem.
  • Otvorena utrka. Gartner ne vidi nikoga u “leaders” kvadrantu. To znači da se tržište tek formira, da i oni koji su bili lideri u enterprise collaboration području (IBM, Microsoft) nisu, barem zasad, prepoznati kao lideri u social softveru.
  • Novi igrači nisu oni isti koje znamo iz Web 2.0. Enterprise 2.0 nije tek ulazak popularnih javnih online servisa u firme. Slične ideje se ovdje drugačije pakiraju i prilagođavaju pravilima poslovnog tržišta.
  • Starosjedioci s novom etiketom. Vodeći igrači iz drugih segmenata (enterprise content management, portals, collaboration) ulaze u ovu novu utrku. To su IBM, BEA, Microsoft, Vignette, OpenText i EMC. Svi ovi “teškaši” brzo nadograđuju svoje proizvode dodavajući im “društvenu notu”; pitanje je samo hoće li ih tržište vidjeti kao dio “novog vala” ili kao “dinosaure”.

A gdje je Google?

Iako Google još nema cjelovitu ponudu koja bi ga kvalificirala za Gartnerov MQ, sigurno je da se itekako priprema za jači prodor na enterprise tržište. Za sada, Google nudi Productivity Solutions for Business, gdje su i Google Apps. Posebno će biti zanimljivo vidjeti kako će Google uklopiti JotSpot enterprise wiki u svoju ponudu. Da podsjetim, Google je kupio JotSpot prije točno godinu dana. Tada je JotSpot bio jedan od tri vodeća enterprise wiki alata (uz SocialText i Atlassian Confluence) i sigurno bi bio na Gartnerovom MQ da je i danas samostalna tvrtka.

Google je objavio OpenSocial, standard kojim se određuje na koji će način društvene mreže (web aplikacije) “udomiti” druge web aplikacije. Tako će neovisni proizvođači lakše širiti funkcionalnost društvenih mreža. Najbliža analogija bili bi portlets ili web parts, samo za društvene mreže. Među saveznicima koji su podržali ovaj standard su i Oracle, Salesforce.com, LinkedIn i drugi, što jasno pokazuje da Google s partnerima želi postavljati standarde i u Enterprise 2.0 segmentu.

Konačno, Google je formirao prodajni odjel koji sada broji oko 600 profesionalaca zaduženih za prodaju poslovnim korisnicima. U tom odjelu su timovi za direct sales, inside sales i online sales. Ova promjena je možda najmanje vidljiva izvana, ali najbolje govori o tome kako se Google priprema za konvencionalni način prodaje poslovnim korisnicima. (O tome kada je online prodaja dovoljna, a kada nije pročitajte u “Proces prodaje u doba interneta“.)

Forrester: veliki kupuju od velikih

Direktori informatike nisu oduševljeni idejom da Web 2.0 tehnologije nabavljaju kod manjih firmi, a pogotovo ne od više njih i boje se problema s integracijom – pokazuje istraživanje koje je proveo Forrester Research u 119 kompanija s preko 500 zaposlenih. Te kompanije više vjeruju velikim renomiranim proizvođačima softvera, čije proizvode ionako već koriste.

Enterprise 2.0

[Forrester Research via Read/Write Web]

Očekuje se da će takav stav kupaca natjerati veće igrače da brže prošire svoju ponudu – bilo vlastitim razvojem, bilo preuzimanjem malih tvrtki s dobrim proizvodima – a male da potraže “strateške partnere”.

Primjer je IBM koji je u enterprise collaboration segmentu dulje od svih drugih velikih igrača i danas ima – prema analitičarima Forrestera – najkompletniju ponudu za Enterprise 2.0.

Drugi primjer je SuiteTwo – The Enterprise 2.0 Suite, iza kojega stoji Intel. Radi se o integriranom paketu sastavljenom od softvera nekoliko manjih proizvođača.

Ima li tu mjesta za male softverske tvrtke?

Postoji jednostavno nepisano pravilo koje kaže: što je neki softver važniji za poslovanje velike tvrtke, to su tanje šanse malih proizvođača softvera da dobiju posao. Ili po onoj staroj – ni jedan direktor informatike nije dobio otkaz zato što se odlučio za IBM (ili Microsoft, Oracle, SAP…).

Međutim…

Jedno drugo istraživanje Forrestera kazuje da se pomalo smanjuje utjecaj informatičkog odjela na odluke u nabavi, a da je sve veći utjecaj poslovnih korisnika. To pogotovo vrijedi za Enterprise 2.0. Već sad, korisnici sami predlažu uvođenje takvog softvera u firme u 40% slučajeva. Taj će postotak rasti kako bude rasla zastupljenost softvera kao usluge (SaaS) u poslovnim organizacijama i kako se bude mijenjala uloga korporativnog IT-a.

Mali proizvođači mogu pokušati ući u veće organizacije “na mala vrata”. Trebaju prodati svoj softver voditeljima poslovnih odjela i poslovnim korisnicima, ne upravi. Njihovi prvi korisnici entuzijasti “prodavat” će taj softver dalje, kolegama iz drugih odjela, i tako ga širiti kroz cijelu organizaciju. Formula za uspjeh je naizgled jednostavna: njihov softver ne mora biti bolji od softvera velikih konkurenata, još manje kompletniji ili sveobuhvatniji – samo ga korisnici moraju više voljeti.

Pročitajte i: Kako se investira u Web 2.0  |  Proces prodaje u doba interneta

Napomena: SoftBiz možete pratititi putem RSS-a ili e-maila.