IT konkurentnost: Nije sve kako se čini na prvi pogled

Večernji list: “Hrvatska poboljšala IT konkurentnost”
Javno.hr: “Hrvatska sve konkurentnija u IT industriji”
Poslovni.hr: “Hrvatska postigla napredak u konkurentnosti u IT industriji”
Business.hr: “Hrvatska 37. po IT konkurentnosti, uspon za četiri mjesta”
SEEbiz.eu: “BSA: Hrvatski IT sektor konkurentniji nego lani!“

Je li to moguće? Da u situaciji dok nam opća konkurentnost opasno klizi nizbrdo, naš IT ipak vuče naprijed?

Dobro zvuči, ali ne, nije moguće.

Ovo je izvještaj koji citiraju naši mediji: Benchmarking IT Industry Competitiveness 2009. Nema tu materijala za optimistične novinske naslove. Sigurno ne ove godine.

Evo i zašto – pogledajmo kako stojimo u usporedbi s drugim zemljama Istočne Europe:

Isto kao lani: U tri od šest kriterija nismo se pomakli na top listi IE. Po ukupnom indeksu opet smo deseti od 15 zemalja IE.

Lošije: U kategoriji ljudskih potencijala pali smo za dva mjesta (pretekli su nas Ukrajina i Bugarska), a u kategoriji istraživanja i razvoja pali smo za četiri mjesta (preskočili su nas Estonija, Rumunjska, Rusija, Ukrajina i Slovačka).

Kako je onda moguće da smo zadržali to ukupno deseto mjesto na istoku Europe? Odakle taj naš skok za četiri mjesta u globalnoj konkurenciji?

Jednostavno, ispravljen je lanjski “bug” u izvještaju.

Ove je godine netko u Economist Intelligence Unitu krišom vratio jedan decimalni zarez gdje mu je mjesto i u kategoriji “IT infrastruktura” popravio naš indeks za deset puta. Stavio nas gdje nas spada po penetraciji broadbanda i PC-u & mobitelu po glavi stanovnika. I lansirao nas u vis za (pazi sad!) 23 mjesta u globalnom “IT infrastructure” indeksu i 6 u istočnotieuropskome. Opa! U visine za red veličine.

Ili da citiram omiljenog mi blogera (“IT konkurentnost: Jeste li znali da…?“):

I sad zamislite kako će to izgledati za godinu dana, kada neki analitičar potiho ispravi grešku u zbrajanju, a mi naglo skočimo za deset-petnaest mjesta na rang-listi! Eto ti prilike da se neočekivani skok brže-bolje pripiše našem ubrzanom napretku, boljim uvjetima za razvoj IT sektora; redat će se članci i intervjui o društvu znanja, vidjet ćete. I svi zadovoljni.

Dogodilo se ipak da nam skok na globalnoj listi u “ukupnom plasmanu” nije veći od četiri mjesta, čak i s ovakvim vjetrom u leđa. Naime, nismo računali na taj peh da ćemo se sami poskliznuti u druge dvije discipline. Ali zašto zanovijetati – i ta četiri mjesta u godini dana nisu mala stvar.

Na stranu natjecateljski duh i optimizam iz svih naslova koji kod nas prate ovu studiju. Studije kao što je ova trebalo bi prije svega koristiti kao smjernice što treba napraviti da bi neka zemlja postala plodno tlo za razvoj IT industrije (BusinessWeek: “Most IT-Friendly Countries“). O tome i Ratko piše (s nešto više optimizma) u svom postu.

Pročitajte i: Poredak 64 zemlje na tablici IT konkurentnosti | Sedam mitova domaćeg IT-a | Gdje zapinje u izvozu softvera? | Natrag u garažu

Napomena: SoftBiz možete pratititi putem RSS-a ili e-maila.

Natrag u garažu

Garaže iz kojih su nikli Hewlett-Packard (za vrijeme velike krize ’30-ih) i dosta kasnije Apple odavno su postale moderne legende, dio američkog sna o uspjehu i priče o Silicijskoj dolini.

“S faksa u garažu!” – vikali su i Larry Page i Sergey Brin, mašući čekom od sto tisuća dolara početne investicije, kada su definitivno odlučili pokrenuti Google – u garaži.

Ima nešto u tim kalifornijskim garažama neobično. Je li to zbog tamošnjeg zraka, vode, sunca, obližnjih fakulteta, čega god – ne znam, ali još nisam čuo da u njima netko pokreće proizvodnju vijaka i matica. Oni koji provode dane i noći u tim garažama ne snuju kako će ugovoriti lohn poslove za tekstilnu industriju. Oni žele biti novi Jobs i Wozniak, novi Page i Brin. Znaju da će neki od njih to i postati, prije ili kasnije. Natječaj je stalno otvoren.

Ako i nisu baš sve velike IT firme pokrenute u garaži (neke novije su uspješno pokretane i iz studentskih soba), nema dileme – garaža zauzima mitsko mjesto u američkom tehnološkom biznisu, istom onome koji svakom političaru u Washingtonu grudi ispunjava ponosom, a džep, to jest – državni proračun, dolarima.

Kod nas ćete o garažama čuti malo i ništa, ali ne dajte da vas to zavara. Garaža je – kako se to danas u narodu veli – realni sektor.

Gledam na televiziji “Otvoreno”: traže se recepti za izlaz iz krize. Iz dana u dan razni financijaši, bankari, makroekonomisti, financijski analitičari i ministar Šuker – govore kako ćemo se izvući iz minusa u koji su nas uvalili neki drugi financijaši, bankari, makroekonomisti…

Puna im usta realnog sektora, a među njima ni jednog inženjera. Nikoga iz garaže.

Možete ih slušati danima i nećete niti jednom čuti “istraživanje i razvoj“.

Umjesto toga, pričaju u “Otvorenom” kako je rumunjska vlada nagovorila finsku Nokiju da otvori proizvodne pogone kod njih. I svi se slažu: to je primjer na koji se trebamo ugledati. Ali ni riječi o tome što sve izvodi finska vlada da pogura svoje nove buduće Nokije. Zašto, zar nas to ne zanima? Znamo li išta o tome? A baš bi zanimljivo bilo čuti kako Finci fino dijele istraživanje & razvoj (i marketing) od proizvodnih pogona. Jedno je kreiranje, a drugo štancanje. Sutra će neke nove Nokije opet pitati “pošto ruke, majstore?”, a nama će upasti sjekira u med ako budemo uopće razgovarali s njima.

“Bez deset milijuna eura ništa ne možete započeti; niti špagete proizvoditi“, zaključi u toj emisiji jedan od naših ekonomskih analitičara, na što ostali zajedno s voditeljicom samo klimajući glavama potvrde – “ma razumije se, što treba govoriti!”

Lako mu je – uglednom ekonomskom analitičaru i konzultantu – nama to pričati. Neka to ide reći guverneru Kalifornije – onome preplanulom i mišićavom Ameru iz Austrije – da sve te njihove male garaže može slobodno objesiti mačku o rep, jer ionako nikad ništa od njih; u njima niti špagete ne možeš proizvoditi.

Možda bi ga Terminator samo prijateljski potapšao po ramenu i rekao mu:

– Damire, prijatelju… Nema izvoza bez novih, osobitih proizvoda. Nema novih proizvoda bez istraživanja i razvoja. Nema istraživanja i razvoja bez inženjera i “garaže”.

Ajmo, ljudi. Natrag u garažu.

Pročitajte i: Najveća dilema u IT-u: inovatorova dilema | Inventivno, inovativno ili osobito? | Gdje zapinje u izvozu softvera?

Napomena: SoftBiz možete pratititi putem RSS-a ili e-maila.

IT konkurentnost: Jeste li znali da…?

Koliko je Hrvatska dobro mjesto za pokretanje IT biznisa i razvoj IT industrije?

Skoro pa osrednje – kaže nam studija koju je proveo Economist Intelligence Unit (EIU), a sponzorirala Business Software Alliance (BSA). U toj je studiji uspoređeno i rangirano 66 zemalja. Hrvatska je ove godine po prvi put uvrštena i zauzela je 41. mjesto. Solidno za debitanta, s dosta prostora za napredak – rekli bi optimisti.

Radi se, naime, o rang-listi koja pokazuje gdje se IT firme, poduzetnici i investitori osjećaju dobro, a gdje ne; gdje je plodno tlo za rast IT industrije, a gdje suha pustara. Ili po Business Weeku jednostavno: “Best and worst countries for IT“.

Jeste li znali da Hrvatska ima najlošiju IT infrastrukturu u Europi?

Priznajte da niste. Priznajte da niste čak i ako ste ovih dana pred novinarima komentirali ovu studiju i naš plasman. Ako ne vjerujete meni, pogledajte sami u ovim tablicama; to je kategorija (od ukupno šest) u kojoj stojimo uvjerljivo najlošije:

• IT industry competitiveness index 2008 (66)
• IT industry competitiveness index 2008 – Eastern Europe (15)

U kategoriji IT infrastrukture Hrvatska je dobila najnižu ocjenu u konkurenciji 15 zemalja Istočne Europe (pa tako i svih europskih zemalja koje su uvrštene u studiju). Ocjena je dana na temelju podataka o tome koliko trošimo na hardver, softver i IT usluge, koliko imamo broadband veza na internet, a koliko internet servera – sve to “po glavi stanovnika”. Po tim kriterijima Hrvatska drži zadnje, petnaesto mjesto, iza Kazahstana i Azerbejdžana.

Čekao sam ovih dana da se na TV Dnevniku pojavi netko iz, ne znam, BSA ili e-Hrvatska, ili možda iz IDC-a čiji su podaci dijelom korišteni, pa da objavi kako se potkrala greška, da je otkrivena nečija gruba šala na račun penetracije broadbanda u nas. Ili da su krivo prepisali, povukli decimalni zarez za jedno mjesto, da tamo u stvari ne bi trebalo pisati 3,2 nego 32, pa da se plasiramo ravno na treće mjesto, odmah iza Estonije i Slovenije…

Ne, ne šalim se; stvarno ne mogu shvatiti da jedna mala Hrvatska, da ne kažem e-Hrvatska, umrežena uzduž i poprijeko, po informatizaciji per capita zaostaje sedam mjesta za velikom Kinom. Kažem vam, pokazat će se prije ili kasnije da je tu posrijedi najobičnija greška u zbrajanju.

Ali što to vrijedi kada kod nas nitko i ne zna za ovaj neslavni plasman, za to zadnje mjesto u Europi. U novinama to nećete naći, mada je većina medija prenijela službenu objavu BSA Hrvatska. Ispada da i nije bio problem komentirati rezultate, problem je bio pročitati studiju.

I sad zamislite kako će to izgledati za godinu dana, kada neki analitičar potiho ispravi grešku u zbrajanju, a mi naglo skočimo za deset-petnaest mjesta na rang-listi! Eto ti prilike da se neočekivani skok brže-bolje pripiše našem ubrzanom napretku, boljim uvjetima za razvoj IT sektora; redat će se članci i intervjui o društvu znanja, vidjet ćete. I svi zadovoljni.

A što je s ostalim područjima, kako smo u njima rangirani?

Sve novine prenose kako je područje istraživanja i razvoja naša druga slaba točka, ali ne vjerujte im na riječ. To je kategorija u kojoj smo najbolje plasirani. Četvrti smo između petnaest zemalja Istočne Europe, iza Mađarske, Slovenije i Češke. Da nam je više takvih polufinala, gdje bi nam bio kraj! Ispada da nam ukupna ulaganja u R&D, prihodi od licenci i broj patenata popravljaju prosjek.

Prosjek nam tek ponešto kvari ocjena poslovne okoline: zaštita ulagača, sloboda tržišnog natjecanja, jednostavnost pokretanja posla i otvorenost prema stranim ulaganjima. Tu smo na 11. mjestu od 15 zemalja, očekivano iza članica Europske unije.

Lako može biti da vam je sad već dosta nabrajanja i da vas ostali detalji o rangiranju, kriterijima i preporukama neće zanimati previše, ako i do sad već niste odustali od čitanja. Ako vam pak e-mail adresa završava na e-hrvatska.hr, mingorp.hr, hgk.hr ili slično, a uz to vam se zna dogoditi da pred novinarima spomenete riječi “konkurentnost” i “IT” u istoj rečenici, onda pročitajte tih nekoliko stranica sami.

Američki političari proučit će ovu studiju itekako detaljno, ako je vjerovati BSA i BusinessWeeku (“Is the U.S. Losing Its Edge in Tech?“). BSA će s detaljima studije upoznati članove američkog Kongresa i timove predsjedničkih kandidata, Obame i McCaina. Tamo će se, očekuju, lomiti koplja oko toga zašto su Tajvan, Južna Koreja, Japan i Švedska potisnuli Sjedinjene Države na peto mjesto na području istraživanja i razvoja, i što političari misle napraviti da bi poboljšali uvjete za razvoj IT sektora.

IT kao važna predizborna tema? Kako za koga.

Pročitajte i: Poredak 64 zemlje na tablici IT konkurentnosti | Sedam mitova domaćeg IT-a | Gdje zapinje u izvozu softvera? | SoftBiz u “ekonomiji znanja”

Napomena: SoftBiz možete pratititi putem RSS-a ili e-maila.

Gdje zapinje u izvozu softvera?

Hrvatski izvoznici softvera bili su glavna tema u srpanjskom broju Mreže. Pisalo se o izvoznim potencijalima domaćeg IT sektora, o tome tko izvozi što i na koja tržišta, a neki od izvoznika govorili su gdje nam to zapinje u “izvozu znanja”.

Mreža je zajedno s temom broja objavila i white paper “Hrvatski izvoznici softvera – Pred vratima svijeta” koji potpisuje Mrežin kolumnist Ivo Špigel, inače osnivač i član uprave Perpetuum Mobilea (Ivo je, BTW, bio čovjek od akcije i u HUP–ICT udruzi, gdje se prvi zauzimao i za pitanja izvoza softvera). Ovaj white paper je odličan uvod u svaku priču o IT izvozu jer analizira što je to zajedničko zemljama “3I” – Indiji, Irskoj i Izraelu (nije im zajedničko samo slovo “I”!), gdje je bio njihov ključ uspjeha u IT izvozu, i to uspoređuje sa situacijom kod nas. Locira četiri bitne stvari, to su: obrazovanje, nacionalna strategija, veza s dijasporom i raspoloživost kapitala.

Sve u svemu, dosta bi stvari trebalo promijeniti da bi nam softver postao kakav-takav izvozni adut. Redovito se upire prstom u to da su nam IT tvrtke navodno presitne i razjedinjene, financijski slabe za izlazak na “široko more”, da među njima nema ni prave volje za udruživanjem, pa onda da nemamo iskustva ni “resursa” za “pravi marketing”, da se tek trebamo “kaliti” u regiji…

Jedan drugi, po meni ključan uvjet, rijetko se spominje.

To je produktizacija.

Produktizacija u softveru znači pomicanje od IT usluga i softvera “po narudžbi” ka standardiziranim rješenjima, a od rješenja ka softverskim proizvodima. Ili, od prodaje sati (i znanja) ka prodaji znanja i ideja “zapakiranih” u proizvode. U svim kategorijama cijena. I bez obzira kako ih distribuirali – kao standardnu licencu ili kao web uslugu, uz mobilne uređaje, kao firmware ili na neki drugi način.

Zašto produktizaciju stavljam na prvo mjesto, prije financiranja, okrupnjavanja, marketinga…?

1) “Izvoziti znanje” puno je lakše ako je ono “zapakirano” – S proizvodima možemo doći i tamo gdje s uslugama ne možemo. Možemo uspostaviti prodajne kanale i izvan regije, zainteresirati lokalne tvrtke koje će implementirati naše proizvode vlastitim klijentima i razgranati mrežu partnera po svijetu – baš kao što poznati proizvođači softvera rade kod nas. Ono što je najbolje – to uopće nije rezervirano samo za velike tvrtke. Tako na primjer slovačka softverska tvrtka ESET izvozi znanje lakše i više od drugih slovačkih IT tvrtki.

2) Malo nas je – Hrvatska ima vrlo ograničen broj inženjera i informatičara. Zato za nas nisu najbolje prilike one djelatnosti koje su radno intenzivne – a to su svakako projekti razvoja softvera “po narudžbi” i outsourcing – gdje nema rasta bez brojne stručne “radne snage”. A ni po cijeni rada nismo osobito konkurentni. Nije to samo naš problem. Finci su, da spomenem samo njih, odavno zaključili da su im za razvoj softverske industrije presudni veći stupanj produktizacije softvera i izlazak na svjetsko tržište. U jednom istraživanju ističu “Finska je zemlja ograničenih resursa” i zbog toga je, kažu, za finsku IT industriju najvažnije podržati sve aktivnosti u produktizaciji softvera za izvoz.

3) Ili se klonirati ili produktizirati – Izvoziti softverske usluge i izvoziti softverske proizvode dvije su bitno različite vrste posla. Mada se i u jednom i u drugome poslu radi o softveru, traže se različiti pristupi i znanja u marketingu i prodaji. Kod usluga su uvijek na prvom mjestu odnosi s klijentima (pa je i blizina klijenta puno važnija!), a kod proizvoda product marketing. I ono što je najvažnije – potencijalna korist koja dolazi od veličine tržišta je neusporediva. Kod projekata je ta korist toliko velika koliko posla stignemo ugovoriti i odraditi. Kod proizvoda se korist uvećava onoliko puta koliko je veće tržište na koje izlazimo, dok troškovi razvoja ostaju skoro isti. Ekonomisti bi rekli – “economies of scale“.

4) Investitori više vole proizvode – Softverske tvrtke u SAD-u privlače investicijski kapital tri do pet puta više od sektora IT usluga. Tako će i u nas tvrtke koje imaju vlastite proizvode spremne za izvoz više privlačiti rizični kapital. Istodobno, naše projektantske (uslužne) tvrtke će biti mete preuzimanja stranih konkurenata kojima je cilj ulazak na naše lokalno i regionalno tržište. I jedno i drugo događa se već danas.

5) Produktizacija ne isključuje usluge – Može se reći da firma koja ima uspješan proizvod ima i najbolju moguću franšizu za pružanje usluga oko toga proizvoda – bilo gdje u svijetu! Naime, uspješan proizvod je i ekskluzivna ulaznica koja otvara vrata za razne prateće usluge kao što su prilagodbe softvera ili specifični dodaci. Tvrtka koja je razvila proizvod može odlučiti kada će te usluge raditi sama, a kada će ih prepustiti lokalnim partnerima u drugim zemljama i određivati pravila po kojima će se te usluge pružati.

Konačno, produktizacija nije nešto za što bismo trebali čekati da se “steknu uvjeti”, nešto što se ne bi moglo započeti i bez udruživanja firmi, niti je nešto što bi trebala pokrenuti država. Treba ipak reći da je naša država u tom smislu još daleko od izraelskog primjera gdje se – da spomenem samo jedan detalj – kod dodjele projekata za državnu upravu itekako razmišlja je li firma kojoj je posao dodijeljen u stanju ta iskustva sutra pretvoriti u izvozni proizvod (a to teško da bi mogle državne IT tvrtke, ako su vam one iz nekog razloga pale na pamet).

Ali produktizacija nije niti nešto što se događa samo po sebi, kao sljedeća stepenica u razvoju, ili naprosto kao posljedica okrupnjavanja i veličine firmi. Dapače, tvrtke koje razmišljaju o izvozu tek kada im domaće tržište postane pretijesno sporo se i teško produktiziraju. Softverske usluge i proizvodi dva su različita poslovna modela i preskakanje iz jednog u drugi nije nimalo lako. Zato očekujem da će se pojaviti više spin-off tvrtki koje će nastati izdvajanjem iz većih IT tvrtki, a bavit će se isključivo razvojem proizvoda.

Mada se puno govori o tome koliko je za domaći IT važno udruživanje i okrupnjavanje, po meni su baš takva izdvajanja i “usitnjavanja” bitna za budući IT izvoz. Udruživanja i preuzimanja su samo puno vidljiviji i naizgled važniji dio iste priče.

Mislim da će konkurentnost hrvatskog IT sektora uvelike ovisiti o tome koliko ćemo daleko dogurati s produktizacijom softvera za izvoz. Ako nam krene, cijeli domaći IT postajat će sve više inovatorski, a manje implementatorski. Tada će marketing i product management postati za softverske poduzetnike važniji od – ne biste vjerovali – Zakona o javnoj nabavi.

Zato su posebno važni projekti koji potiču razvoj inovativnih IT proizvoda, pokrenuti u zadnje dvije godine. To su, kronološkim redom: e-novation, Web.Start i CRANE.

Pročitajte i: Što očekivati od poslovnih anđela? | Slovački poučak o softveru | SoftBiz u “ekonomiji znanja” | Sedam mitova domaćeg IT-a | New York i Zagreb | Poredak 64 zemlje na tablici IT konkurentnosti | Što je što u SoftBiz-u: proizvodi, usluge, rješenja…

Napomena: SoftBiz možete pratititi putem RSS-a ili e-maila.

Jednostavni zadaci poput pisanja koda

Business.hr, u uvodniku priloga B2B:

“Jedan od uzroka nestašice ljudi je i to što se često za jednostavne zadatke, poput pisanja koda, traži diploma Fakulteta elektronike ili računarstva ili neka druga sveučilišna, a riječ je o poslu za koji je, prema svim svjetskim kriterijima, dovoljna položena matura.”

Prema svim svjetskim kriterijima? Kojim to? Možda prema ACM-u? IEEE? Ne. Prema kakvim onda kriterijima?

Domaćim. I pomalo iskrivljenim.

Ovakav stereotip o “jednostavnim zadacima poput pisanja koda” koji se provlači kroz mnoge napise o IT-u nije slučajan. Njega pothranjuje domaće tržište IT usluga koje traži prije svega sposobne konzultante, projektante “rješenja” i sistem-integratore. Dok je tržište brzo raslo, više se isplatio posao uvoza i implementacije postojeće tehnologije, nego razvoj nove.

Zato ljudi vjeruju (pogrešno, dakako) da je za to nekakvo “pisanje koda” dovoljna položena matura. Zato misle da bi i od te mature puno korisniji bio kakav industrijski certifikat, diploma s pečatom Microsofta, Oraclea, IBM-a ili nekog drugog velikog proizvođača. Developeri su tu, valjda, tek da “poštrikaju” neke forme i izvještaje, ili poinstaliraju nove verzije kada im se kaže.

I sada dolazimo do problema (samo nekoliko stranica dalje): pitamo se zašto nam IT sektor nije jači i konkurentniji, kako to da nam je teško “izvesti znanje” i što nam to nedostaje za izvoz softvera.

Odgovor je: za to nam nisu dovoljni powerpoint-inženjeri.

Trebaju nam oni koji su u stanju “pisati kod”. Vrhunski kod. Da bismo mogli s nečim izaći na globalno tržište, trebaju nam prave ideje i sposobni razvojni inženjeri, projektanti softvera.

Stavovi prema njima i stereotipi o IT-u koji se provlače kroz većinu priloga o ICT-u poslovnih novina ne pomažu nam previše.

Pročitajte i: Sedam mitova domaćeg IT-a | New York i Zagreb

Napomena: SoftBiz možete pratititi putem RSS-a ili e-maila.