Jednostavni zadaci poput pisanja koda

Business.hr, u uvodniku priloga B2B:

Jedan od uzroka nestašice ljudi je i to što se često za jednostavne zadatke, poput pisanja koda, traži diploma Fakulteta elektronike ili računarstva ili neka druga sveučilišna, a riječ je o poslu za koji je, prema svim svjetskim kriterijima, dovoljna položena matura.”

Prema svim svjetskim kriterijima? Kojim to? Možda prema ACM-u? IEEE? Ne. Prema kakvim onda kriterijima?

Domaćim. I pomalo iskrivljenim.

Ovakav stereotip o “jednostavnim zadacima poput pisanja koda” koji se provlači kroz mnoge napise o IT-u nije slučajan. Njega pothranjuje domaće tržište IT usluga koje traži prije svega sposobne konzultante, projektante “rješenja” i sistem-integratore. Dok je tržište brzo raslo, više se isplatio posao uvoza i implementacije postojeće tehnologije, nego razvoj nove.

Zato ljudi vjeruju (pogrešno, dakako) da je za to nekakvo “pisanje koda” dovoljna položena matura. Zato misle da bi i od te mature puno korisniji bio kakav industrijski certifikat, diploma s pečatom Microsofta, Oraclea, IBM-a ili nekog drugog velikog proizvođača. Developeri su tu, valjda, tek da “poštrikaju” neke forme i izvještaje, ili poinstaliraju nove verzije kada im se kaže.

I sada dolazimo do problema (samo nekoliko stranica dalje): pitamo se zašto nam IT sektor nije jači i konkurentniji, kako to da nam je teško “izvesti znanje” i što nam to nedostaje za izvoz softvera.

Odgovor je: za to nam nisu dovoljni powerpoint-inženjeri.

Trebaju nam oni koji su u stanju “pisati kod”. Vrhunski kod. Da bismo mogli s nečim izaći na globalno tržište, trebaju nam prave ideje i sposobni razvojni inženjeri, projektanti softvera.

Stavovi prema njima i stereotipi o IT-u koji se provlače kroz većinu priloga o ICT-u poslovnih novina ne pomažu nam previše.

Pročitajte i: Sedam mitova domaćeg IT-a | New York i Zagreb

Napomena: SoftBiz možete pratititi putem RSS-a ili e-maila.

Oglasi

Web.Start 2008 – dojmovi i slideovi

Web.Start 2008 je završen. Bila su to dva dana s vrlo gustim rasporedom predavanja, prezentacija i rasprava o pokretanju poduzetničkih projekata na webu. Bez sumnje, takva konferencija nam je nedostajala, zato sve pohvale organizatorima iz Initiuma.

Prvi dan je donio niz tehničkih i how-to predavanja. Nakon intrigantnog keynotea Ivana Krstića (Bitfrost, OLPC, budućnost sigurnosti; ako ste propustili Ivana u Zagrebu, pogledajte ga na Google Tech Talks) do kraja dana čuli smo predavanja s obiljem konkretnih iskustava i praktičnih savjeta.

Susret geekova i investitora, najveći do sad u nas, dogodio se drugog dana konferencije. Meni se, ovako odoka, čini da se ta dva svijeta sad već razumiju puno bolje nego što je to izgledalo lani, na prvoj Web.Start konferenciji. Predstavili su se VC fondovi iz više zemalja i “poslovni anđeli” (angel investors) koji aktivno traže prilike za ulaganja. Nedavno objavljeno ulaganje fonda Poteza Ventures u tražilicu GoHome jako je odjeknulo. Sada sve više ljudi želi čuti savjete od onih koji imaju konkretna iskustva s VC fondovima. O svojim iskustvima su govorili Damir Sabol, Ivo Špigel, Dražen Drnas i drugi.

Predstavljanja startup projekata odvijala su se u vrijeme pauza između predavanja, kada je u dvorani ostajao samo manji broj slušatelja. Možda je rješenje za dogodine žrtvovati jedan ili dva termina za predavanja u korist prezentacija startupa.

Moje predavanje “Marketing i prodaja u SoftBiz-u” uvršteno je u prvi dan konferencije (da, bio je to Tech.Day, ali je po izboru tema postao više HowTo.Day, kako je primijetio Berislav). Hvala svima koji ste došli na predavanje i na svim komentarima u neformalnim razgovorima nakon predavanja. Slideove možete pregledati ovdje ili preuzeti cijelu prezentaciju (kao .ppt):

Update: Prezentacije ostalih predavača možete pregledati na www.slideshare.net/tag/webstart.

Napomena: SoftBiz možete pratititi putem RSS-a ili e-maila.

Kome treba CeBIT?

Čitam komentar Dražena Tomića u Business.hr-u o nastupu hrvatskih IT tvrtki na CeBIT-u u Hannoveru. Tomić ocjenjuje da je u taj nastup premalo uloženo i da je premalo domaćih tvrtki iskoristilo hanoversku priliku:  

Pomalo je nevjerojatno da od gotovo dvije i pol tisuće hrvatskih tvrtki na zajednički štand Hrvatske dođe samo njih osam i da ostali nisu zainteresirani.

Zašto nevjerojatno? Ja bih rekao da je taj manjak interesa sasvim očekivan i opravdan. Dapače, mislim da svaki od ovogodišnjih izlagača na zajedničkom štandu ima svoje vrlo specifične razloge i očekivanja zbog kojih se odlučio na takav nastup i o njima mi je teško nagađati, ali što se tiče “tihe većine” koja se odlučila radije ostati kući, razlozi bi mogli biti poprilično jednostavni:

1. IT proizvodi: Malo je domaćih IT proizvoda, još manje onih koji su namijenjeni izvozu. Ako i razviju takav proizvod, firme traže fokusirane oblike promocije, koje će precizno “gađati” ciljno tržište. A skoro svaki oblik promocije koji mi pada na pamet bit će bolje fokusiran od nastupa pod zajedničkim nacionalnim kišobranom na CeBIT-u. Puno bolji izbor bile bi specijalizirane konferencije i sajmovi (što koriste neke domaće tvrtke), pa i nastupi na CeBIT-u u sklopu tematskih cjelina (što radi Mireo). Konačno, veliki broj IT firmi u svijetu daje prednost drugim oblicima promocije pred nastupima na sajmovima. I to ih ne čini manje ambicioznima ni manje uspješnima.

2. IT usluge i rješenja: Domaći teren većini još izgleda dovoljno prostran, a izvozne ambicije su uglavnom usmjerene na tržišta susjednih zemalja. Prednost je poznavanje tržišta, regulative, jezika i lokalnih poslovnih običaja, a za to ne treba ići do Hannovera. Sjetimo se, domaće tržište IT usluga raste puno brže od tržišta zapadne Europe i za domaće potrebe već nam nedostaje stručnjaka.  

Dobro, što se onda može postići zajedničkim štandom na CeBIT-u? Mogu se promovirati kompetencije domaćih ICT stručnjaka i nuditi outsourcing usluge, te pokušati privući strana ulaganja, pogotovo onih koji su zainteresirani za tržišta Hrvatske i susjednih zemalja. Domaći izlagači na zajedničkom štandu mogu pregovarati s potencijalnim “strateškim partnerima”, a nakon pojavljivanja na CeBIT-u mogu računati i na epitet izvoznika koji opet dobro dođe na – lokalnom tržištu.

Ostale, koji u tome ne vide svoj interes, ne bi trebalo prozivati za nedostatak izvoznih ambicija. Jer, doista, najveći ICT sajam nije nužno i najveća ICT prilika.

Pročitajte i: Sedam mitova domaćeg IT-a | Što je što u SoftBiz-u: proizvodi, usluge, rješenja…

Napomena: SoftBiz možete pratititi putem RSS-a ili e-maila.

Slovački poučak o softveru

Što može mala softverska tvrtka bez većeg kapitala i bez jakih “strateških partnera”, prepuštena sama sebi?

Može, recimo, razviti softver koji je bolji od softvera velikih konkurenata, jer je malen i brz i ne gnjavi korisnike. Zatim, može dobiti dobre ocjene u stručnim člancima i pohvale korisnika, pa interes distributera… Može joj naprosto dobro krenuti. Na kraju, može joj se dogoditi i da se probije među najbrže rastuće privatne kompanije, s desecima milijuna dolara godišnjeg prihoda…

Ako vam sve ovo izgleda kao jedna od američkih priča iz Silicijske doline, na krivom ste tragu. Priča je počela u Bratislavi, a radi se o tvrtki ESET, poznatoj po antivirusnom softveru NOD32.

Slovački ESET, zapravo njegova američka filijala, dospio je među najbrže rastuće američke kompanije – na zadnjem popisu Inc. 500 drže 89. mjesto, a među softverskim kompanijama s toga popisa ulaze u prvih deset. Inače, Inc. 500 je popis na kojemu su mnogi kandidati za izlazak na američke burze (primjer: NetSuite, koji je nedavno uspješno proveo svoj IPO na njujorškoj burzi, bio je na 410. mjestu).

ESET je i u Slovačkoj najbrže rastuća tehnološka kompanija. U Slovačkoj im je i dalje sjedište i centar za razvoj proizvoda, dok iz američkog ureda vode prodaju i marketing. Danas je njihov NOD32 daleko najpoznatiji slovački informatički brand.

Zašto “poučak” u naslovu?

Zato jer slovački ESET, složit ćete se, nije okrznula niti konsolidacija tamošnjeg IT sektora, niti dolazak većih stranih kompanija, niti gužva na lokalnom i regionalnom tržištu. ESET se od početka bavio razvojem proizvoda za globalno tržište. Niti su ESET-u trebali jaki “strateški partneri”, niti bi, ruku na srce, ti “strateški partneri” znali što bi s firmom kao što je ESET na lokalnom tržištu.

Kada čujem da su nam domaće IT tvrtke presitne i razjedinjene da bi se oduprle ulasku stranih kompanija na domaće tržište i da će ih na stotine nestati kao što su nestajali mali kvartovski dućani pod naletom velikih trgovačkih lanaca – uvijek se pitam:

A što bi bilo kada bi developeri krenuli razvijati softver, onako kako to radi ESET?

Pročitajte i: Sedam mitova domaćeg IT-a | New York i Zagreb | Najbolje softverske tvrtke za koje (možda) još niste čuli

Napomena: SoftBiz možete pratititi putem RSS-a ili e-maila.

Sezona preuzimanja

Početak godine obilježile su vijesti o preuzimanjima u SoftBiz-u. Na globalnoj sceni, ali i kod nas. Osim razumljivih razlika u visini transakcija, ima u tim preuzimanjima i nekih sličnosti. Pa, krenimo redom…

Sun je odlučio platiti milijardu dolara za švedski MySQL – najpopularniju open source bazu podataka. Koja ih je to računica dovela do tako okrugle cifre? Kako to Sun misli vratiti milijardu uloženu u firmu koja svoje proizvode dijeli besplatno? Prodajom usluga i hardvera, dakako. Sun, naime, očekuje da će se njegove uigrane “prodajne snage” naprodavati planova podrške za MySQL, OEM licenci i usluga, daleko više od onoga što je do sada uspijevalo tvrtki MySQL (a to je u prošloj godini, prema procjenama, iznosilo 48 milijuna dolara). Sun već sada zarađuje četiri milijarde godišnje od usluga oko svoga i drugoga open source softvera, ali to i dalje nije niti trećina Sunovih ukupnih prihoda; glavnina ipak dolazi od prodaje hardvera. S MySQL-om u svome dvorištu, Sun se sigurno nada snažnim “sinergijskim učincima”: korisnicima MySQL-a će “u paketu” ponuditi i druge svoje usluge, a onda će im već znati objasniti i zašto MySQL najbolje radi, eto, baš na Sunovim serverima.

Cijena koju je Sun platio neuobičajeno je visoka, čak i kada se radi o tržišnom lideru (što MySQL svakako jest u svom segmentu): firma je procijenjena na više od 20 svojih godišnjih prihoda. Usporedbe radi, prosječni “multiplikator prihoda” kod preuzimanja softverskih tvrtki je 2,3 (za SaaS je 5,5).

U Sunu vjeruju da MySQL vrijedi tih para i zato što će im osigurati posebnu poziciju u internetskom biznisu. Google, Yahoo!, Facebook i bezbrojne manje tvrtke koriste MySQL, bazu podataka čiji će razvoj ubuduće kontrolirati Sun. Neki nagađaju kako bi sada Sun mogao ponuditi i cijelu platformu kao uslugu na internetu, zajedno s bazom podataka, hostanu na svojim serverima u svojim data centrima, slično onome što već rade Amazon ili OpSource.

Druga vijest o preuzimanju došla je istoga dana iz Oraclea. Oracle je platio 8,5 milijardi dolara za BEA Systems. Ova je akvizicija bitno drugačija: velika riba (Oracle) progutala je manju (BEA) i svojoj sadašnjoj ponudi, uz Oracle Fusion Middleware, dodala još jedan Java middleware stack. Nakon serije akvizicija, Oracle je firma s najzamršenijom paletom proizvoda u softverskoj industriji. Do sada je to vrijedilo samo za aplikacije (Oracle eBusiness Suite, PeopleSoft, Siebel, JD Edwards), a od sada i za middleware. Oracle “konsolidira” IT industriju (čitaj: kupuju sve što im je na putu), ali će im teže od toga biti “konsolidirati” ili pročistiti vlastiti portfolio proizvoda.

Konsolidacija IT sektora započela je i kod nas. Dvije hrvatske IT tvrtke imaju novog većinskog vlasnika: poljski Asseco je kupio 70-postotni udjel u Arbor Informatici i 60-postotni udjel u Logosu za ukupno 18,2 milijuna eura. Grupa Asseco se serijom akvizicija širi na zemlje srednje i jugoistočne Europe i najavljuje širenje u Njemačku i Austriju.

Postignute cijene za Logos i Arbor Informatiku u odnosu na njihove godišnje prihode nešto su veće od prosjeka u softverskoj industriji. Za razliku od opisanih preuzimanja na globalnoj sceni, kupac (Asseco) ovdje ne kupuje tehnologiju, nego sposobnost implementacije raznih tehnologija kroz specifična rješenja. Najvažnije od svega, kupuje ulaznicu za domaće tržište – banke, telekom i druge accounte koje drže Logos i Arbor Informatika. Za očekivati je da će se domaćim korisnicima uskoro ponuditi i druge Assecove usluge i rješenja, ali i da će Logos i Arbor Informatika kroz Asseco dobiti priliku sudjelovati na projektima izvan Hrvatske.

Pročitajte i: Što je što u SoftBiz-u: proizvodi, usluge, rješenja…

Napomena: SoftBiz možete pratititi putem RSS-a ili e-maila.

Gdje griješimo kod pozicioniranja u IT-u?

Ove godine sam na VIDI e-novation natječaju u ulozi člana žirija i vjerujte mi na riječ, nije jednostavno kada između više desetaka kvalitetnih prijava trebate odabrati one najinovativnije, tehnološki napredne i s najvećim tržišnim potencijalom, ili ukratko – one u koje biste uložili vlastiti novac da ste u ulozi investitora.

Nakon pregledavanja par stotina stranica s opisima softvera, hardvera i web projekata, podvlačim crtu i sređujem dojmove. Oduševljava me raspon ideja i širina primjena svih tih proizvoda. Vjerujem da će neki od njih postići komercijalni uspjeh. S druge strane, precizno pozicioniranje proizvoda (dakle, marketing) mnogima još nije jača strana. Koliko god prijave bile strukturirane prema zadanom obrascu, prečesto je trebalo u opisima tragati za jasnim odgovorima na osnovna pitanja: što je proizvod, kome je namijenjen, u čemu je osobit? U evaluaciji smo se dodatno potrudili da se ne dogodi da nam promakne kvalitetan proizvod samo zbog lošije napisane prijave.

Reći će netko – pusti marketing dok još razvijamo proizvod ili uslugu. Dobro, kada je onda vrijeme za marketing? Odgovor je – od samog početka, od koncipiranja proizvoda! Pogotovo u razvoju softvera i web usluga dogodi se da timovi gube vrijeme uporno radeći na stotinama sitnih unapređenja, bez da su jasno pozicionirali proizvod. Pozicioniranje je osnova marketinga. O njemu ovise i razvoj proizvoda, i cijena, način distribucije i promocija – dakle, sva četiri “P” marketing mixa (Product, Price, Place, Promotion).

Kratki positioning statement ne služi da biste nekoga uvjerili da kupi proizvod ili uslugu, nego da vam, nakon prve tri minute, posveti sljedećih trideset. U svijetu zagušenom od marketinških poruka svatko mora zaslužiti svojih “sljedećih trideset minuta”. Neki to zovu prilikom u liftu: zamislite da se vozite liftom s osobom kojoj svakako želite predstaviti svoju firmu, ali imate samo onoliko vremena koliko treba liftu da prođe nekoliko katova i tada ta osoba izlazi, vaše vrijeme je isteklo. U liftu se polaže eliminacijski test. Što ćete reći, što naglasiti? Kakav je vaš elevator pitch?

Jedan jednostavni obrazac, šprancu za pozicioniranje daje Geoffrey Moore:

Proizvod za __________ [profil korisnika, precizno određena niša]
koji su nezadovoljni sa __________ [sadašnja situacija ili način rada];
naš proizvod je __________ [kategorija u koju ćete svrstati proizvod]
koji rješava/pruža __________ [problem ili korist za korisnika].
Za razliku od __________ [konkurencija ili alternativa],
mi donosimo __________ [prednosti u odnosu na konkurenciju].

Da ne bude zabune, ovo nije formula za pisanje oglasa; ovo je osnova na kojoj se grade sve marketinške aktivnosti.

Evo nekoliko najčešćih grešaka kod pozicioniranja:

1. Naš proizvod je inovativan i ne može ga se ukalupiti u nekakve kategorije.
Cilj pozicioniranja je zauzeti mjesto u glavama kupaca, u odnosu na neke druge znane ideje ili proizvode. Svi mi nastojimo nove ideje i spoznaje pospremiti u neke “ladice” u svojim glavama. Pozicioniranje bi trebalo pomoći u tome, a ne zbunjivati. Većina ljudi se opire novim idejama za koje ne nalaze spremnu “ladicu” i još im samo treba nekakav proizvod za koji sam tvorac kaže da ga je teško svrstati u bilo koju kategoriju jer je inovativan. Neka, hvala! Ako “ladica” ne postoji, smislite je sami i definirajte u odnosu na druge poznate kategorije (primjer: Slideshare je “YouTube for PowerPoint“). Ne nadajte se da će kupac (ili investitor, ili nekakav žiri) to raditi za vas.

2. Naš proizvod je univerzalan. Možete ga iskoristiti na sto načina.
Kratak je put od “sve za svakoga” do “ništa, ni za koga”. Što prije svedete “sto načina” na par konkretnih scenarija – tim bolje. Lako je pobjeći u generalizaciju kako se “ništa ne bi propustilo”, samo to je i najbolji put ka blijedoj, nejasnoj poruci koja se slabo “prima” i brzo zaboravlja. (Za developere: koliko god je apstrakcija neophodna u razvoju softvera, toliko je opasna u pozicioniranju!) Umjesto generalizacije, treba razmisliti o više odvojenih opisa, pa onda možda i o više posebnih (pod)verzija proizvoda.
Ovakve je proizvode najbolje promovirati kroz priče: kroz primjere koje opisuju stvarni korisnici (case studies), ili kroz konkretne scenarije korištenja.

3. Naš proizvod je jedinstven, ma kakva konkurencija!
Nemate konkurenciju? Imate problem. Najvjerojatnije je da konkurencija ipak postoji, samo je treba potražiti šire. Definirajte konkurenciju kao alternativu s kojom se natječete za kupčev budžet za određenu svrhu (primjer: konkurencija nekom softveru može biti i fotokopirni stroj). Pogrešno je misliti da ono što je inovativno ne može imati konkurenciju. Ako doista ne postoji izravna konkurencija, sva je prilika da ćete morati na sebe preuzeti teret edukacije tržišta, na čemu su mnoge male firme propale, a i neke su velike slomile zube. Dakle, pokušajte si ipak naći konkurente ili alternative i istaći razlike, jer je to u vašem interesu.

4. Naša tehnologija je revolucionarna, a mogućnosti nesagledive.
Sagledajte ih što prije. Ako vam to ne ide, ili vam se taj posao čini trivijalnim i nezanimljivim, nađite nekoga tko bi vašu tehnologiju ugradio u proizvode s konkretnim područjima primjene.

5. Naš proizvod nije bolji od konkurentskih, ali dosta nam je i jedan posto njihovog tržišta.
Bez obzira koliko neko tržište bilo veliko, novi proizvod mora biti drugačiji da bi uspio. Evo jednog od načina: ponudite manje od konkurenata i proglasite se “specijalistima”. Ozbiljno. “Kvaka” je u tome da morate ponuditi manji, ali zaokruženi, koherentan skup mogućnosti koji je dovoljno dobar za određeni profil kupaca, uz adekvatnu cijenu. Cilj pozicioniranja mora biti ambiciozan – da dominirate na odabranom tržištu. Ako je to za vas prevelik zalogaj – suzite tržište. Profilirajte se.

Pročitajte i: Jeste li za DEMO?  |  Što je što u SoftBiz-u: proizvodi, usluge, rješenja…  |  SoftBiz u “ekonomiji znanja”  |  Sedam mitova domaćeg IT-a  |  Najbolje softverske tvrtke za koje (možda) još niste čuli  |  New York i Zagreb

Napomena: SoftBiz možete pratititi putem RSS-a ili e-maila.

Što je što u SoftBiz-u: proizvodi, usluge, rješenja…

Je li softver proizvod ili usluga? Ovisi koga pitate. Ako netko kod nas kaže da se bavi “proizvodnjom softvera”, službena će ga statistika, kod nas i u EU, svrstati ili u uslužnu ili u izdavačku djelatnost. Tako “proizvođače softvera” nećete naći među proizvođačima, nego među izdavačima.

Na stranu statistika, pitanje gdje se neka tvrtka vidi u tom rasponu od usluga do proizvoda je itekako bitno za samu tvrtku. Ono određuje puno stvari – od načina vođenja tvrtke do zapošljavanja, financiranja, pa i izvoza. O tome na kraju ovisi i profitabilnost. To vrijedi kako za startupe, tako i za one najveće: IBM ima pet puta više zaposlenih i duplo veće prihode od Microsofta, ali taj “mali” Microsoft uporno ostvaruje veći profit od “velikog plavog”.

Evo jedne detaljnije podjele u SoftBiz-u prema predmetu trgovanja (s primjerima domaćih izvoznika):

  • Softverski proizvodi
    To je softver koji je namijenjen širem tržištu, “za nepoznatog kupca”, gdje svaki kupac dobiva jednaku kopiju softvera. Osim “paketiranog” softvera koji se prodaje s police u trgovini ili na internetu, tu spada i poslovni softver s velikim rasponom cijena (koji traži i odgovarajući način prodaje). Nove verzije se prodaju po cijeni upgradea, a kod prodaje firmama uobičajeno je da proizvođač naplaćuje godišnju pretplatu na sve nove verzije (obično 15-20% cijene nove licence).
    Domaći primjeri izvoznih proizvoda: Ekobit TeamCompanion, GemBox Spreadsheet, Gideon MobiExplore, MediaSoft Sales Vision CRM, Mireo viaGPS, Polar HelpDesk, SWING DocPublisher, WeOnlyDo Crypt.
  • SaaS (Software as a Service)
    Sve više tvrtki nudi svoj softver kao uslugu na webu. U osnovi, i ovdje je riječ o proizvodu, samo što softverska tvrtka sada preuzima odgovornost i za hosting (mada u pravilu zakupljuje servere kod neke od hosting tvrtki). Umjesto licenci, naplaćuje se pretplata na korištenje usluge. Takvi prihodi rastu sporije, ali zato stabilnije nego prihodi od prodaje licenci. Oni koji ne naplaćuju pretplatu oslanjaju se na zaradu od reklama.
    Kod web usluga čija glavna vrijednost prestaje biti softver, a postaje sadržaj (video zapisi, slike, glazba, vijesti, komentari), i sam pružatelj usluge postaje manje softverska, a više medijska tvrtka. Na presjeku SoftBiza i medija (ali i e-trgovine, turizma i drugih djelatnosti) nastaju neke od danas najizazovnijih poslovnih prilika.
    Primjeri: za korisnike i izvan Hrvatske Polar nudi HelpDesk i kao SaaS, a SWING Software nudi DocPublisher preko hosting partnera. Primjeri besplatnih web usluga koje se financiraju kroz reklame su EUdict i Who is Hosting This?
  • Softverske usluge i rješenja
    Postoji cijeli raspon usluga u softveru: od integracije i prilagodbe softvera, preko razvoja softvera po narudžbi klijenta, do standardiziranih rješenja. Uspješne tvrtke u ovom segmentu obično imaju bogata znanja iz domena kojima se bave, stečena kroz višegodišnji rad s korisnicima. Isto tako, njihova stabilnost (ali ujedno i rizik) leži na dobrim odnosima s ključnim klijentima. Glavnina prihoda im dolazi od projekata, a ne od licenci, iako i ove tvrtke uvijek rade na standardizaciji i “produktizaciji” svoje ponude.
    Primjeri domaćih izvoznika: GISDATA, IN2, Ring Datacom, Ekobit.
  • Softver integriran u druge proizvode (embedded software)
    U ovom slučaju softver je dio nekog uređaja, na primjer softver u automobilima, telefonima, ili u uređajima za nadzor. Takav se softver ne može kupiti kao samostalni proizvod.
    Primjer izvoznika: Intea.

Osim ovih glavnih kategorija, postoje razne kombinacije proizvoda i usluga i novi alternativni modeli kao što su commercial open source i software appliance.

Koji od svih tih modela je najbolji?

Ovisi. Uspješni proizvodi (u proizvode ubrajam i SaaS) na dovoljno velikom tržištu mogu donijeti veći profit. S druge strane, softverske usluge i rješenja donose stabilne prihode kroz ugovorene projekte i održavanja, uz uvjet dovoljno velikog broja klijenata i odgovarajućeg broja stručnjaka.

Naizgled, najbolja bi bila kombinacija. No, kombinacija ovdje znači paralelno voziti dvije utrke koje su u osnovi posve različiti poslovi. U takvoj kombinaciji proizvod najčešće ne dođe do cilja.

Iako se većina novih tvrtki, startupa, voli nazivati jednostavno “softverskim tvrtkama” ili “web startupima“, svaka se od njih ipak treba što jasnije profilirati.

Pročitajte i: Najbolje softverske tvrtke za koje (možda) još niste čuli

Napomena: SoftBiz možete pratititi putem RSS-a ili e-maila.