Gdje griješimo kod pozicioniranja u IT-u?

Ove godine sam na VIDI e-novation natječaju u ulozi člana žirija i vjerujte mi na riječ, nije jednostavno kada između više desetaka kvalitetnih prijava trebate odabrati one najinovativnije, tehnološki napredne i s najvećim tržišnim potencijalom, ili ukratko – one u koje biste uložili vlastiti novac da ste u ulozi investitora.

Nakon pregledavanja par stotina stranica s opisima softvera, hardvera i web projekata, podvlačim crtu i sređujem dojmove. Oduševljava me raspon ideja i širina primjena svih tih proizvoda. Vjerujem da će neki od njih postići komercijalni uspjeh. S druge strane, precizno pozicioniranje proizvoda (dakle, marketing) mnogima još nije jača strana. Koliko god prijave bile strukturirane prema zadanom obrascu, prečesto je trebalo u opisima tragati za jasnim odgovorima na osnovna pitanja: što je proizvod, kome je namijenjen, u čemu je osobit? U evaluaciji smo se dodatno potrudili da se ne dogodi da nam promakne kvalitetan proizvod samo zbog lošije napisane prijave.

Reći će netko – pusti marketing dok još razvijamo proizvod ili uslugu. Dobro, kada je onda vrijeme za marketing? Odgovor je – od samog početka, od koncipiranja proizvoda! Pogotovo u razvoju softvera i web usluga dogodi se da timovi gube vrijeme uporno radeći na stotinama sitnih unapređenja, bez da su jasno pozicionirali proizvod. Pozicioniranje je osnova marketinga. O njemu ovise i razvoj proizvoda, i cijena, način distribucije i promocija – dakle, sva četiri “P” marketing mixa (Product, Price, Place, Promotion).

Kratki positioning statement ne služi da biste nekoga uvjerili da kupi proizvod ili uslugu, nego da vam, nakon prve tri minute, posveti sljedećih trideset. U svijetu zagušenom od marketinških poruka svatko mora zaslužiti svojih “sljedećih trideset minuta”. Neki to zovu prilikom u liftu: zamislite da se vozite liftom s osobom kojoj svakako želite predstaviti svoju firmu, ali imate samo onoliko vremena koliko treba liftu da prođe nekoliko katova i tada ta osoba izlazi, vaše vrijeme je isteklo. U liftu se polaže eliminacijski test. Što ćete reći, što naglasiti? Kakav je vaš elevator pitch?

Jedan jednostavni obrazac, šprancu za pozicioniranje daje Geoffrey Moore:

Proizvod za __________ [profil korisnika, precizno određena niša]
koji su nezadovoljni sa __________ [sadašnja situacija ili način rada];
naš proizvod je __________ [kategorija u koju ćete svrstati proizvod]
koji rješava/pruža __________ [problem ili korist za korisnika].
Za razliku od __________ [konkurencija ili alternativa],
mi donosimo __________ [prednosti u odnosu na konkurenciju].

Da ne bude zabune, ovo nije formula za pisanje oglasa; ovo je osnova na kojoj se grade sve marketinške aktivnosti.

Evo nekoliko najčešćih grešaka kod pozicioniranja:

1. Naš proizvod je inovativan i ne može ga se ukalupiti u nekakve kategorije.
Cilj pozicioniranja je zauzeti mjesto u glavama kupaca, u odnosu na neke druge znane ideje ili proizvode. Svi mi nastojimo nove ideje i spoznaje pospremiti u neke “ladice” u svojim glavama. Pozicioniranje bi trebalo pomoći u tome, a ne zbunjivati. Većina ljudi se opire novim idejama za koje ne nalaze spremnu “ladicu” i još im samo treba nekakav proizvod za koji sam tvorac kaže da ga je teško svrstati u bilo koju kategoriju jer je inovativan. Neka, hvala! Ako “ladica” ne postoji, smislite je sami i definirajte u odnosu na druge poznate kategorije (primjer: Slideshare je “YouTube for PowerPoint“). Ne nadajte se da će kupac (ili investitor, ili nekakav žiri) to raditi za vas.

2. Naš proizvod je univerzalan. Možete ga iskoristiti na sto načina.
Kratak je put od “sve za svakoga” do “ništa, ni za koga”. Što prije svedete “sto načina” na par konkretnih scenarija – tim bolje. Lako je pobjeći u generalizaciju kako se “ništa ne bi propustilo”, samo to je i najbolji put ka blijedoj, nejasnoj poruci koja se slabo “prima” i brzo zaboravlja. (Za developere: koliko god je apstrakcija neophodna u razvoju softvera, toliko je opasna u pozicioniranju!) Umjesto generalizacije, treba razmisliti o više odvojenih opisa, pa onda možda i o više posebnih (pod)verzija proizvoda.
Ovakve je proizvode najbolje promovirati kroz priče: kroz primjere koje opisuju stvarni korisnici (case studies), ili kroz konkretne scenarije korištenja.

3. Naš proizvod je jedinstven, ma kakva konkurencija!
Nemate konkurenciju? Imate problem. Najvjerojatnije je da konkurencija ipak postoji, samo je treba potražiti šire. Definirajte konkurenciju kao alternativu s kojom se natječete za kupčev budžet za određenu svrhu (primjer: konkurencija nekom softveru može biti i fotokopirni stroj). Pogrešno je misliti da ono što je inovativno ne može imati konkurenciju. Ako doista ne postoji izravna konkurencija, sva je prilika da ćete morati na sebe preuzeti teret edukacije tržišta, na čemu su mnoge male firme propale, a i neke su velike slomile zube. Dakle, pokušajte si ipak naći konkurente ili alternative i istaći razlike, jer je to u vašem interesu.

4. Naša tehnologija je revolucionarna, a mogućnosti nesagledive.
Sagledajte ih što prije. Ako vam to ne ide, ili vam se taj posao čini trivijalnim i nezanimljivim, nađite nekoga tko bi vašu tehnologiju ugradio u proizvode s konkretnim područjima primjene.

5. Naš proizvod nije bolji od konkurentskih, ali dosta nam je i jedan posto njihovog tržišta.
Bez obzira koliko neko tržište bilo veliko, novi proizvod mora biti drugačiji da bi uspio. Evo jednog od načina: ponudite manje od konkurenata i proglasite se “specijalistima”. Ozbiljno. “Kvaka” je u tome da morate ponuditi manji, ali zaokruženi, koherentan skup mogućnosti koji je dovoljno dobar za određeni profil kupaca, uz adekvatnu cijenu. Cilj pozicioniranja mora biti ambiciozan – da dominirate na odabranom tržištu. Ako je to za vas prevelik zalogaj – suzite tržište. Profilirajte se.

Pročitajte i: Jeste li za DEMO?  |  Što je što u SoftBiz-u: proizvodi, usluge, rješenja…  |  SoftBiz u “ekonomiji znanja”  |  Sedam mitova domaćeg IT-a  |  Najbolje softverske tvrtke za koje (možda) još niste čuli  |  New York i Zagreb

Napomena: SoftBiz možete pratititi putem RSS-a ili e-maila.

Što je što u SoftBiz-u: proizvodi, usluge, rješenja…

Je li softver proizvod ili usluga? Ovisi koga pitate. Ako netko kod nas kaže da se bavi “proizvodnjom softvera”, službena će ga statistika, kod nas i u EU, svrstati ili u uslužnu ili u izdavačku djelatnost. Tako “proizvođače softvera” nećete naći među proizvođačima, nego među izdavačima.

Na stranu statistika, pitanje gdje se neka tvrtka vidi u tom rasponu od usluga do proizvoda je itekako bitno za samu tvrtku. Ono određuje puno stvari – od načina vođenja tvrtke do zapošljavanja, financiranja, pa i izvoza. O tome na kraju ovisi i profitabilnost. To vrijedi kako za startupe, tako i za one najveće: IBM ima pet puta više zaposlenih i duplo veće prihode od Microsofta, ali taj “mali” Microsoft uporno ostvaruje veći profit od “velikog plavog”.

Evo jedne detaljnije podjele u SoftBiz-u prema predmetu trgovanja (s primjerima domaćih izvoznika):

  • Softverski proizvodi
    To je softver koji je namijenjen širem tržištu, “za nepoznatog kupca”, gdje svaki kupac dobiva jednaku kopiju softvera. Osim “paketiranog” softvera koji se prodaje s police u trgovini ili na internetu, tu spada i poslovni softver s velikim rasponom cijena (koji traži i odgovarajući način prodaje). Nove verzije se prodaju po cijeni upgradea, a kod prodaje firmama uobičajeno je da proizvođač naplaćuje godišnju pretplatu na sve nove verzije (obično 15-20% cijene nove licence).
    Domaći primjeri izvoznih proizvoda: Ekobit TeamCompanion, GemBox Spreadsheet, Gideon MobiExplore, MediaSoft Sales Vision CRM, Mireo viaGPS, Polar HelpDesk, SWING DocPublisher, WeOnlyDo Crypt.
  • SaaS (Software as a Service)
    Sve više tvrtki nudi svoj softver kao uslugu na webu. U osnovi, i ovdje je riječ o proizvodu, samo što softverska tvrtka sada preuzima odgovornost i za hosting (mada u pravilu zakupljuje servere kod neke od hosting tvrtki). Umjesto licenci, naplaćuje se pretplata na korištenje usluge. Takvi prihodi rastu sporije, ali zato stabilnije nego prihodi od prodaje licenci. Oni koji ne naplaćuju pretplatu oslanjaju se na zaradu od reklama.
    Kod web usluga čija glavna vrijednost prestaje biti softver, a postaje sadržaj (video zapisi, slike, glazba, vijesti, komentari), i sam pružatelj usluge postaje manje softverska, a više medijska tvrtka. Na presjeku SoftBiza i medija (ali i e-trgovine, turizma i drugih djelatnosti) nastaju neke od danas najizazovnijih poslovnih prilika.
    Primjeri: za korisnike i izvan Hrvatske Polar nudi HelpDesk i kao SaaS, a SWING Software nudi DocPublisher preko hosting partnera. Primjeri besplatnih web usluga koje se financiraju kroz reklame su EUdict i Who is Hosting This?
  • Softverske usluge i rješenja
    Postoji cijeli raspon usluga u softveru: od integracije i prilagodbe softvera, preko razvoja softvera po narudžbi klijenta, do standardiziranih rješenja. Uspješne tvrtke u ovom segmentu obično imaju bogata znanja iz domena kojima se bave, stečena kroz višegodišnji rad s korisnicima. Isto tako, njihova stabilnost (ali ujedno i rizik) leži na dobrim odnosima s ključnim klijentima. Glavnina prihoda im dolazi od projekata, a ne od licenci, iako i ove tvrtke uvijek rade na standardizaciji i “produktizaciji” svoje ponude.
    Primjeri domaćih izvoznika: GISDATA, IN2, Ring Datacom, Ekobit.
  • Softver integriran u druge proizvode (embedded software)
    U ovom slučaju softver je dio nekog uređaja, na primjer softver u automobilima, telefonima, ili u uređajima za nadzor. Takav se softver ne može kupiti kao samostalni proizvod.
    Primjer izvoznika: Intea.

Osim ovih glavnih kategorija, postoje razne kombinacije proizvoda i usluga i novi alternativni modeli kao što su commercial open source i software appliance.

Koji od svih tih modela je najbolji?

Ovisi. Uspješni proizvodi (u proizvode ubrajam i SaaS) na dovoljno velikom tržištu mogu donijeti veći profit. S druge strane, softverske usluge i rješenja donose stabilne prihode kroz ugovorene projekte i održavanja, uz uvjet dovoljno velikog broja klijenata i odgovarajućeg broja stručnjaka.

Naizgled, najbolja bi bila kombinacija. No, kombinacija ovdje znači paralelno voziti dvije utrke koje su u osnovi posve različiti poslovi. U takvoj kombinaciji proizvod najčešće ne dođe do cilja.

Iako se većina novih tvrtki, startupa, voli nazivati jednostavno “softverskim tvrtkama” ili “web startupima“, svaka se od njih ipak treba što jasnije profilirati.

Pročitajte i: Najbolje softverske tvrtke za koje (možda) još niste čuli

Napomena: SoftBiz možete pratititi putem RSS-a ili e-maila.

BarCamp u Zagrebu

BarCamp Zagreb

Prvi domaći BarCamp održava se u srijedu, 5. 12. u Zagrebu. BarCamp je neformalna konferencija, okupljanje ljudi koje zanimaju web tehnologije i poslovanje na webu i odlična je prilika za rasprave, za saznati tko se čime bavi, za vidjeti poneki demo i za – kako se to kod nas kaže – networking.

O tome koliko je BarCamp raširen po svijetu i kako ta okupljanja izgledaju, najbolje možete vidjeti iz ovih video snimaka iz Orlanda, Pariza, San Franciska, Austina, Berlina, Rima, Bangalorea, Šangaja i drugih gradova. (Uskoro i iz Zagreba, ako su spremne kamere.)

Način organiziranja neformalne konferencije je, dakako – neformalan. Inicijator je udruga Initium (oni koji su već uspješno organizirali Web.Start konferenciju i očito nastavljaju s dobrim potezima). Događaj je otvoren i za predavače i za sve ostale koji žele sudjelovati. Dovoljno je prijaviti se. Više o tome što možete očekivati i kako sudjelovati pročitajte na stranicama BarCamp Zagreb.

Napomena: SoftBiz možete pratititi putem RSS-a ili e-maila.

SoftBiz u “ekonomiji znanja”

Ne znam kako vi, ali ja se ne bih mogao sjetiti političara u nas koji podcjenjuje važnost “ekonomije znanja”, ili “gospodarstva temeljenog na znanju”. Dapače, valjda je to jedina stvar oko koje se svi slažu kad ih se pita o našim razvojnim šansama i prioritetima.

Zato država potiče poduzetnike da ulažu u edukaciju.

Na primjer, firma pošalje pet developera na, recimo, Microsoft TechEd konferenciju, plati kotizacije, dnevnice, avionske karte i hotel. Kad na kraju godine obračunava porez, firma umanji osnovicu za taj trošak i tako se država odrekne dijela poreza. U Hrvatskoj je već godinama tako i poduzetnik se lako navikne (hoće on kad je njemu u korist!), pače postane mu to nekako i normalno, kao da se oduvijek tako radilo.

I onda ovih dana čujem – izglasan je novi zakon koji je, kažu, “važan korak ka ostvarenju društva znanja”. Kao, sve ono dosad je mačji kašalj prema ovome novom. Čitam taj Zakon o državnoj potpori za obrazovanje i izobrazbu. Koliko ja shvaćam, to su one stare mjere prešle iz jednog u drugi zakon, dobile novi naziv. Rekli bi neki – rebranding. To je u redu ako smo se tako uskladili s EU. Vidim i da su poticaji nešto skresani. Ma i to je u redu, ako smo se tako uskladili s EU. Nego, samo mi nije posve jasno može li se sada ona konferencija knjižiti kao “opća” ili “posebna izobrazba”. I može li se uopće više knjižiti kao olakšica, jer ipak “ne omogućuje stjecanje kvalifikacija”, barem ne izravno.

Kako god bilo, vidim da će se neki morati dobro oznojiti objašnjavajući se s poreznim inspektorima oko toga što je TechEd i gdje se to knjiži.

E, zato bismo svakako trebali znati gdje se knjiži istraživanje i razvoj (R&D). R&D je osnova za stvaranje novih inovativnih proizvoda, a oni su, je li, preduvjet za rast izvoza i razvoj – znate već – “gospodarstva temeljenog na znanju”. Ne trebam niti spominjati što R&D znači u SoftBiz-u.

Zato država potiče poduzetnike da ulažu u istraživanje i razvoj.

Već je godinama tako, znamo što sve spada u R&D, čak je i softver bio posebno preciziran u pravilniku, nema više objašnjavanja s Poreznom upravom… Sve do ove godine. Što se dogodilo: trebalo se uskladiti s EU i odoše propisi o R&D iz jednog u drugi zakon, iz poreznog zakona u Zakon o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju (ne bi čovjek vjerovao gdje se sve porezni propisi kriju!). A ona pravila o tretmanu softvera padnu tako u vodu i nestanu netragom.

Da sada uzmete Zakon, nova pravila koja ga pojašnjavaju i tri savjetnika – nećete znati što će vam poreznici priznati kao R&D u softveru. Što smo znali do ove godine, više ne vrijedi. Bojim se da će opet mnogi poduzetnik strpljivo objašnjavati sve aktivnosti u procesu razvoja softvera svom poreznom inspektoru. Ili će, poznavajući svoga inspektora, unaprijed odustati i od objašnjavanja i od poticaja.

A što bi zapravo trebalo napraviti da sve ipak ne završi tako?

Treba krenuti od preporuke Nacionalnog vijeća za konkurentnost o poticanju bržeg razvoja ICT industrije, između ostalog i na način da se “ujednače porezni i poticajni uvjeti za razvoj softvera s onim za istraživanje i razvoj“. Ministarstvo gospodarstva, zajedno s Ministarstvom znanosti treba izraditi pravilnik s detaljnim kriterijima i postupkom prijave. U tome im može pomoći ICT udruga HUP-a i drugi iz domaće IT zajednice. Na kraju, Ministarstvo gospodarstva treba sastaviti i objaviti na webu check-liste i obrasce za prijavu.

To bi bio dobar početak. Slično bi trebalo napraviti i za neke druge propise koji se još uvijek različito tumače i primjenjuju. 

Što, ne vjerujete da će se to i napraviti? A vjerujete u “ekonomiju znanja”?

Pročitajte i: Ipak se kreće | Je li softver znanost ili biznis? | Da su Larry i Sergey osnovali Google u Hrvatskoj… | New York i Zagreb | Poredak 64 zemlje na tablici IT konkurentnosti

Napomena: SoftBiz možete pratititi putem RSS-a ili e-maila.

Sedam mitova domaćeg IT-a

O potencijalima domaćeg IT-a, posebno o izvozu softvera, često se govori na raznim mjestima i jednako često se čuju uvijek isti stereotipi. Ovdje sam odabrao sedam “mitova” koji, čini mi se, malo kome izgledaju sporni, kao da su to sve same po sebi razumljive činjenice.

Mit 1: Trebamo promovirati nacionalni brand u IT-u.

Jeste li čuli da je neka zemlja promovirala svoju autoindustriju, a da još nije niti počela proizvoditi automobile? Redoslijed bi zapravo trebao biti obrnut: najprije treba razviti i promovirati proizvode (softver, hardver, online usluge), zatim tvrtke i tek na kraju na red dolazi nacionalna prepoznatljivost koja će pomoći budućim izvoznicima da lakše preskoče credibility gap. Tek tada kada se stvori kritična masa izvoznika, moći ćemo početi razmišljati i o nacionalnom brandu u IT-u, nikako prije.

Što sa zajedničkim nastupima na inozemnim sajmovima, kao što je nastup na hrvatskom štandu na CeBitu? Sinergijski učinci uz manje troškove? Ne bih se kladio na to. Ne ako je stvarni cilj promocija proizvoda i izvoz. Naime, pod zajedničkim kišobranom moguće je samo prezentirati kompetencije (“mi to znamo, mi to možemo”) i ponuditi radnu snagu (ili “ljudske potencijale” ako tako bolje zvuči), ali ne i vlastite proizvode i brandove.

Mit 2: Naša prilika su outsourcing usluge za strane kompanije.

Ako nudimo tehnološka znanja samo kroz usluge, onda prihvaćamo niz ograničenja. Prvo, upuštamo se u nadmetanje na osnovi cijene rada, a tu nismo osobito konkurentni. Drugo, kod usluga je ipak važna blizina klijenta, pa se i ambicije često svode na regionalno tržište. Treće, IT usluge su radno intenzivna djelatnost koja može rasti samo uz rast broja zaposlenih, a znamo da u Hrvatskoj već nedostaje kadrova u IT-u i za sadašnje potrebe.

Hrvatska ima jednog informatičara na tisuću stanovnika, Slovenija ih ima tri, a EU pet. Svi fakulteti u Hrvatskoj proizvedu na godinu 600 do 700 diplomiranih inženjera elektrotehnike, računarstva i informatike [Dr. V. Mornar, FER], dok ih Rumunjska proizvede osam tisuća, a Ukrajina 30 tisuća godišnje [The Economist].

Mit 3: Naš adut je kvaliteta.

Što je to “hrvatska kvaliteta” u IT-u? Na žalost, zasad još ne postoji reputacija koja bi govorila bilo što o očekivanoj kvaliteti IT proizvoda “made in Croatia”. Nešto kao njemačka pouzdanost, talijanski dizajn, hrvatski… što? Hrvatske još nema niti na popisu zemalja čija se IT konkurentnost mjeri i uspoređuje. Zato doista nema smisla stavljati oznaku “Hrvatska kvaliteta” na IT proizvode. Svaki novi proizvod mora se sam boriti za svoju poziciju na tržištu. A u uslugama? Čuli ste za stereotip “Indijci su jeftini – mi smo kvalitetni”. Znate li da je od svih softverskih centara najviše kategorije CMMI Level 5 čak polovica u Indiji? Koliko ih je kod nas?

Mit 4: Imamo previše malih IT tvrtki.

Po broju novoosnovanih IT tvrtki u odnosu na broj stanovnika Hrvatska zaostaje za Bugarskom, Rumunjskom, Mađarskom, Češkom, Slovenijom i mnogim drugim zemljama [IDC Adriatics]. Moje je mišljenje da Hrvatskoj posebno nedostaje novih startup ili spin-off tvrtki koje su od početka orijentirane ka izvozu.

Mit 5: Bez okrupnjavanja nema izvoza.

Ovo je jedan od najčešćih stereotipa. Pošto se najveći broj tvrtki u nas bavi pružanjem IT usluga (pročitajte: “New York i Zagreb“), smatra se da jedino udruživanjem možemo konkurirati većim stranim kompanijama. Veličina koja se ogleda u broju inženjera i konzultanata, u ukupnim prihodima ili u zbroju raznih Microsoftovih, IBM-ovih i drugih certifikata svakako je važna kod natječaja za velike IT projekte, ali to ne znači da je to i nužan uvjet ili pravi recept za stvaranje novih izvoznih proizvoda.

Mit 6: Naše vodeće IT tvrtke prve će se okrenuti izvozu softvera.

Najuspješnije hrvatske IT tvrtke su one sa širokom paletom usluga i kompetencija. To je velika prednost na domaćem tržištu; to može biti prednost i na regionalnom tržištu. Sve dalje od toga, ta se prednost gubi. (“Što je tržište šire, to se trebamo uže specijalizirati da bismo uspjeli” – kaže Al Ries.) Takvim tvrtkama trebaju veliki projekti i veliki klijenti, kako bi osigurale rast. Sve ostalo smatra se marginalnim, manje važnim poslom, pa bio to čak i razvoj novih proizvoda. Gotovo svaki menadžer – kad mora odlučiti hoće li najsposobnije inženjere angažirati na najisplativijim poslovima za glavne klijente, ili će sve podrediti razvoju novog proizvoda za neko buduće tržište – igra na sigurno, ili radi kompromise.

Mit 7: Ne možemo konkurirati inozemnim kompanijama jer nismo dovoljno financijski jaki.

Bio bi to dobar alibi ako bismo se s većima natjecali u veličini oglasa i štandova, ili u sponzoriranju konferencija, ili u broju lokalnih ureda i prodajnih predstavnika… Tada bi zaista odlučivala samo financijska snaga. Umjesto svega toga, zašto ne bismo probali biti različiti? To znači – pozicionirati proizvode tako da se ne uspoređujete po tuđim mjerilima, nego po svojima; istaknuti druge osobine i fokusirati se na njih. Specijalizirati se; otkriti specifične niše (pročitajte: “Najbolje softverske tvrtke za koje (možda) još niste čuli“) – ne zato da bi se ostalo u njima, nego zato da one budu uporišta za rast i širenje.

Izvori financiranja danas su dostupniji nego su bili ranije – od državnih izvora (BICRO, HAMAG) do fondova rizičnog kapitala. Inozemni investitori sve više prate i našu regiju, pa tvrtke koje počnu rasti i izvoziti mogu s priličnom sigurnošću računati da će ih kontaktirati neki od američkih ili europskih investitora. Međutim, ono što još uvijek nedostaje su privatni investitori-mentori (angel investors) koji bi bili spremni uložiti vlastiti novac i iskustvo i tako “pogurati” nove perspektivne tvrtke. Prema nekim najavama, i tu bi se situacija uskoro mogla promijeniti.

Pročitajte i: Ipak se kreće  |  Je li softver znanost ili biznis?  |  Da su Larry i Sergey osnovali Google u Hrvatskoj…  |  New York i Zagreb  |  Poredak 64 zemlje na tablici IT konkurentnosti

Napomena: SoftBiz možete pratititi putem RSS-a ili e-maila.

hr.digg|glas

Jeste li za DEMO?

DEMO

Dva nedavna događaja povod su za pitanje iz naslova. Prvi se dogodio u američkom San Diegu – DEMOfall 07, konferencija na kojoj je 70 odabranih tvrtki predstavilo inovativne, većinom softverske, proizvode. Drugi je događaj domaći: najava natječaja Vidi e-novation 2007 i poziv za slanje prijava (rok je do 20.10).

DEMO: The Launchpad for Emerging Technology

DEMO je konferencija koja je pomogla u stvaranju mnogih poznatih imena u IT-u, od 1991. do danas. Iako manje razvikana od nekih drugih okupljanja, ta je konferencija uvijek imala veliku ulogu u afirmaciji novih proizvoda, a za profesionalne investitore i analitičare bila je događaj koji se ne propušta. Na DEMO-u su svoje premijere imali i Palm, TiVo, LoudCloud (Opsware) i Salesforce.com, u vrijeme dok još nisu bili poznati, odabrani među stotinama drugih novih tvrtki.

Za sve njih vrijedila su jednaka pravila: svatko je imao svojih šest minuta na pozornici DEMO-a. Točno šest minuta, bez mogućnosti za produžetke. U tih kratkih šest minuta ne stanu velike priče, samo sažeta, živa (PowerPoint nije dopušten) demonstracija proizvoda. I brzi odgovori na ključna pitanja: Po čemu ste posebni? Zašto bi investitori, mediji, potencijalni partneri i korisnici uopće odvojili i minute više na vas i vaš proizvod? Zašto bi baš vas potražili u nastavku konferencije i tražili detaljnu prezentaciju i razgovor?

Pogledajte sami kako izgledaju šestominutne prezentacije na DEMO-u.

Ove godine DEMO po prvi put dolazi u Europu. Za nekoliko dana u Minhenu počinje DEMO Germany, gdje će po istom scenariju svoju premijeru imati dvadesetak europskih IT proizvoda.

Vidi e-novation

Treba li i nama ovdje događaj kao što je DEMO?

Svakako. Ono što najviše nedostaje domaćem IT-u su proizvodi (pod tim smatram i SaaS) – takvi koji su koncipirani i razvijani za šire tržište. O tome su sigurno razmišljali Tomislav Kotnik i Robert Slavečki iz izdavačke kuće Vidi kada su, u suradnji s Institutom Ruđer Bošković, prošle godine utemeljili nagradu Vidi e-novation:
Vidi e-novation

“Posebna je želja kreirati pozitivnu razvojno-izvoznu klimu u segmentu visokih tehnologija, iz koje će tijekom narednih godina u Hrvatskoj izrasti na stotine novih pojedinaca i tvrtki.”
[Što je to Vidi e-novation natječaj?]

DEMO i e-novation se po izvedbi prilično razlikuju, ali su po svojim ciljevima isti – jedan i drugi događaj biraju i promoviraju inovativne IT proizvode. I dok DEMO osigurava promociju proizvoda na velikom američkom tržištu, uloga nagrade e-novation je ponešto drukčija: ona pokazuje da je razvoj i izvoz IT proizvoda i kod nas moguć i isplativ posao.

Bilo bi dobro kada bi Vidi e-novation ove godine išao i korak dalje, da se ne zadrži samo na svečanom i protokolarnom dijelu. Ono što bih ja volio vidjeti je “dan bez kravata” – jedan cijeli dan rezerviran za predstavljanje odabranih proizvoda i za panel diskusije. Možda i važnije od toga je da Vidi e-novation ne ostane u sjeni Vidi Web Top 100, tradicionalnog natječaja za najbolje web siteove. Prošle godine je teško bilo i novinarima koji su se morali “boriti” s tolikim brojem nagrada u raznim kategorijama u ta dva natječaja – i sve to u jednom danu.

Vidi e-novation je na dobrom putu da postane za nas ono što je za američku IT industriju DEMO. Zato, ako ste razvili novi proizvod ili uslugu, prijavite se; rok za prijave je do 20.10.  

Napomena: SoftBiz možete pratititi putem RSS-a ili e-maila.

hr.digg|glas

HZZ: “Programeri računalnih primjena”

Prije neki dan otvorili smo natječaj za zapošljavanje developera, razvojnih inženjera. Uobičajeno, natječaj smo objavili na MojPosao, Posao.hr i u dnevnim novinama.

U petak, poziv iz zavoda za zapošljavanje (HZZ).

Ljubazna službenica objašnjava mi da je našla naš oglas na MojPosao. Htjela bi znati zašto već godinama ne prijavljujemo natječaje kod njih (točnije, od dana kada je to prestala biti zakonska obveza); nudi sastanak na kojem bi nam predstavila kako sve HZZ može pomoći poslodavcima.

Zašto bi još itko objavljivao natječaj za developere na nekakvoj oglasnoj ploči zavoda za zapošljavanje, mislim se i sve gledam kako skratiti razgovor. “Znate”, odgovaram uz laganu dozu nelagode, “ipak je za nas nekako jednostavnije kod MojPosao, a i oni koji traže posao to tamo prate. Idemo u korak s vremenom.” “I mi isto”, odgovori ljubazna službenica. “Jeste li pogledali http://www.hzz.hr/ u zadnje vrijeme?”

Tu me razoružala. Priznajem, nisam znao ništa o novom siteu HZZ-a.

Pogledao sam na brzinu. Aplikacija na prvi pogled izgleda jako dobro; novi site je prošle godine i nagrađen. Stvarno nisam znao da su mi i online oglasna ploča i potencijalni kandidati pred nosom, tu na hzz.hr. Iako je susretljiva službenica HZZ-a odmah ponudila da za nas unese podatke o natječaju, zahvalio sam se i rekao da ću se rado registrirati na siteu i sam to napraviti. Pridobila me.

Pola sata kasnije, još sam čekao potvrdu registracije. U međuvremenu sam pogledao otvorene natječaje. Traže se “programeri računalnih primjena“. Tko to tako zove programere aplikacija? Nitko. Jednako tako, teško ćete naći “diplomirane inženjere sustava za programe” igdje osim u popisima HZZ-a. HZZ strogo primjenjuje Nacionalnu klasifikaciju zanimanja (što je neophodno zbog statističke obrade) i onda takve nazive zanimanja stavlja umjesto stvarnih radnih mjesta u prvi plan, što je potpuno nepotrebno i zbunjujuće.

Kako potvrda registracije i dalje nije stizala, nazvao sam HZZ. Objašnjenje koje sam tada dobio raspršilo je sav moj preostali entuzijazam: svaka registracija s weba se obrađuje ručno; kako je bio skoro kraj radnog vremena, moja će prijava biti obrađena u ponedjeljak. A to znači da će mi HZZ poslati obrazac koji trebamo popuniti i faksirati zajedno s kopijom registracije poduzeća. I “već” u utorak – dok pljesneš dlanom o dlan – naš natječaj bi mogao biti objavljen na web stranicama HZZ-a!

Što se mene tiče, MojPosao i Posao.hr mogu mirno spavati.

Napomena: SoftBiz možete pratititi putem RSS-a ili e-maila.

hr.digg|glas

New York i Zagreb

Što mislite, zašto se u New Yorku osniva malo softverskih firmi, premalo u odnosu na veličinu i ekonomsku snagu najvećeg američkog grada? Čega to tamo nedostaje – sposobnih developera ili ideja? Kapitala sigurno ne.

Zanimljive odgovore nalazim u knjizi “Founders at Work“. U njoj autorica Jessica Livingston intervjuira niz poznatih imena iz IT-a, uglavnom osnivače softverskih i internetskih tvrtki, o njihovim počecima.

Joshua Schachter, osnivač servisa del.icio.us, jedan je od onih koji su pokrenuli tvrtku u New Yorku. To je grad u kojem ima puno dobrih developera, kaže Schachter, ali je ipak malo onih koji se bave razvojem proizvoda za šire tržište. Većina ih se bavi uslugama; zaposleni su na projektima za banke i druge kompanije koje u New Yorku imaju sjedišta. Potražnja za IT uslugama je ogromna i developeri idu za tržištem. Slično objašnjavaJoel Spolsky iz FogCreek Softwarea: “U New Yorku [kao developer] možete birati između investicijskih banaka, bolnica, reklamnih agencija – ali ne i tehnoloških kompanija. Vrlo, vrlo malo je tehnoloških kompanija u New Yorku.”

Zato su u New Yorku sjedišta ili glavni uredi najvećih pružatelja IT usluga, kao što su Accenture i Capgemini. Blizina najvećih klijenata i Wall Streeta je magnet za ovu vrstu kompanija.

Kako je onda tek kod nas, gdje su skoro svi veliki klijenti u Zagrebu?

Baš kao i u New Yorku, velika većina developera bavi se IT uslugama, jer lokalno tržište to traži. Uz čak 39% rasta toga tržišta u prošloj godini, to se čini sasvim logičnim izborom. Ugovaranje projekata i održavanja za poznate klijente uvijek ima prioritet nad razvojem proizvoda za nepoznatog kupca.

Developeri u Zagrebu mogu birati između rada (a) u IT odjelima poduzeća i institucija, (b) u lokalnim uredima (IBM, Microsoft, Oracle, SAP i druge) ili razvojnim centrima (Ericsson, Siemens) stranih IT kompanija, ili (c) u domaćim tvrtkama pružateljima IT usluga. Vrlo malo tvrtki se upušta u razvoj vlastitih softverskih proizvoda za šire tržište, a najmanje za inozemno tržište.

Slučajno ili ne, upravo razvoj i izvoz softverskih proizvoda je jedno od rijetkih područja na kojemu se ostatak Hrvatske, u najmanju ruku, dobro drži. Uz nekolicinu zagrebačkih tvrtki, izvoz softverskih proizvoda krenuo je zadnjih godina iz Bjelovara, Čakovca, Pule, Rijeke, Splita i Varaždina.

Znači li to da zagrebačke IT tvrtke zasad čvrsto drže svoje key accounte – banke, ministarstva, poduzeća – i još ne razmišljaju o razvoju proizvoda za šire tržište? I znači li to da developeri iz drugih gradova, nemajući kud, kreću u razvoj proizvoda, pa ako treba i za izvoz – silom prilika?

hr.digg|glas

Poredak 64 zemlje na tablici IT konkurentnosti

Britanski The Economist, preciznije njegov analitički odjel, objavio je studiju u kojoj rangira 64 zemlje prema IT konkurentnosti. Prema toj studiji, najbolje okruženje za razvoj IT industrije nude SAD, Japan i Južna Koreja.

Od prvih 20 zemalja, 11 su zapadnoeuropske zemlje.  Na 27. mjestu je Slovenija. 29. je Češka, 31. Slovačka. 40. Rumunjska, 42. Bugarska, 46. Indija, 48. Rusija, 49. Kina. Na zadnjem, 64. mjestu je Iran.

Na tablici nema Hrvatske, niti drugih zemalja Jugoistočne Europe izvan EU.

Što znači pozicija na tablici i broj bodova? Pozicija nije pokazatelj trenutne snage IT sektora određene zemlje, nego procjena uvjeta u kojima IT tvrtke posluju, odnosno pokazatelj koliko je neka zemlja plodno tlo za rast IT industrije.

Za ocjenjivanje je odabrano 25 indikatora, razvrstanih u sljedeća područja:

  • Ukupno poslovno okruženje (važnost: 0.10)
  • IT infrastruktura (0.20)
  • Ljudski kapital (0.20)
  • Pravni sustav, posebno zaštita intelektualnog vlasništva (0.10)
  • Okruženje pogodno za istraživanje i razvoj (R&D) (0.25)
  • Potpora razvoju IT industrije (0.15)

Evo nekoliko naglasaka iz studije:

  • Najveću važnost (25%) u ocjenjivanju ima područje istraživanja i razvoja (R&D). Indikatori za R&D okruženje u nekoj zemlji su ukupna javna i privatna ulaganja u istraživanje i razvoj, broj patenata, te prihodi od rojaliteta i licenci, u odnosu na broj stanovnika.
  • Većina zemalja ima onoliko snažnu IT industriju koliko su pogodni uvjeti za njen razvoj. Iznimke su Indija i Kina, uz još nekoliko zemalja, koje su razvile snažnu IT industriju najviše zahvaljujući niskoj cijeni rada i broju stručnjaka. S porastom plaća i drugih troškova, što se sada događa posebno u Indiji (do te mjere da neke indijske tvrtke već traže stručnjake izvan Indije jer su im domaći postali preskupi), ove će zemlje morati ubrzano razvijati i ostala područja da bi održale postojeću konkurentnost.
  • Uloga države: naglašava se da država treba naći ravnotežu između poticanja i nemiješanja, svakako pazeći da ne dođe u situaciju da bira favorite. Kao dobar primjer poticanja navodi se praksa u SAD-u gdje se, kao prvo, kod nabave za potrebe države određeni dio budžeta mora utrošiti na male domaće IT tvrtke (“kupujmo američko“; “male” znači do 500 zaposlenih) i drugo, kreditira razvoj tehnoloških startupa (donekle slično našem BICRO-u).
  • Male države također mogu razviti snažan IT sektor. Njihov uspjeh ovisit će prije svega o talentu i stručnosti ljudi, kao i o sposobnosti da se nametnu u specifičnim nišama, na globalnom tržištu. 

Na kraju, treba primijetiti da se preporuke iz ove studije u dobroj mjeri podudaraju sa šest preporuka koje je već ranije objavilo hrvatsko Nacionalno vijeće za konkurentnost. 

Cijelu studiju možete preuzeti ovdje: PDF

Vezani članci:

hr.digg|glas
  

Da su Larry i Sergey osnovali Google u Hrvatskoj…

Priča mi kolega iz jedne softverske tvrtke o tome kako su se htjeli prijaviti na natječaj BICRO-a. Radi se o programima kojima država potiče razvoj inovativnih proizvoda i novih tehnologija.

– Sve kriterije zadovoljavamo – kaže moj poznanik – osim jednog: naš budući proizvod ipak nije jedini te vrste. A program RAZUM traži proizvode koji će biti prvi na tržištu, inovacije koje su – poželjno bi bilo – već zaštićene kao patenti.

Patenti i softver? To neće ići. Softver se ne može zaštititi patentom, niti u nas, niti u većini europskih zemalja.

Čak i u SAD-u, gdje se softver u nekim slučajevima može patentirati, upitno je može li patent biti dobra obrana od konkurencije. – Dobri investitori ne vjeruju da patent može obraniti vašu kompaniju [na tržištu] – kaže Guy Kawasaki.

Što je RAZUM? To je program čiji je cilj, kako piše na službenim stranicama, “omogućiti pokretanje i razvoj na znanju utemeljenih, tehnološki orijentiranih poduzeća”. Kako je onda moguće da takav program uopće ne pozna specifičnosti softverske industrije? Industrije koja je prepuna primjera gdje su vrlo uspješni proizvodi “samo” inovativna unapređenja postojećih tehnoloških rješenja.

Zamislite sad na trenutak jednu nemoguću situaciju: da je godina 1998., da su u ulozi moga poznanika dva mlada poduzetnika, imenom Larry Page i Sergey Brin, i da su kod hitro.hr netom utemeljili svoju tvrtku Google d.o.o. (zanemarimo zasad da RAZUM-a i hitro.hr-a te devedesetosme još nije bilo, a i to da ovaj dvojac ni u snu ne bi mogao kod nas registrirati firmu tako čudnog naziva).

Razumljivo, Larry i Sergey bi tražili početni kapital za Google d.o.o. i otišli bi u BICRO, jer bi im netko sigurno rekao za program RAZUM čiji je cilj, ponovimo, “omogućiti pokretanje i razvoj na znanju utemeljenih, tehnološki orijentiranih poduzeća“.

– Kao stvoreno za nas – pomislili bi nadobudni osnivači Google d.o.o. i – pogriješili. – Kažete bolja internetska tražilica? Žao nam je, RAZUM podržava samo one proizvode koji su prvi na tržištu i stoga imaju veliki tržišni potencijal. Kod vas to nije slučaj. I sami znate, Yahoo!, AltaVistaExcite i drugi već su podijelili tržište. Zašto ne probate s nečim drugim? Što? Kažete pay-per-click oglašavanje? I to je već stara stvar – zar niste čuli za Overture, bivši GoTo? Znate, niste baš originalni.

I tako bi Larry i Sergey ostali kratkih rukava.

Isto tako, da je jedan drugi poduzetnik – nazovimo ga Steve Jobs ili Stipe Radić, kakogod – došao u BICRO s idejom o proizvodnji još jednog MP3 playera koji bi se trebao zvati, recimo, iPod, bio bi brzo otpravljen: – Ne nažalost, program RAZUM traži proizvod kakvog još nema na tržištu. Zato što želimo osigurati veliku tržišnu prednost, razumljivo. Taj vaš iPod je samo lakši za upotrebu i bolje izgleda, ništa više. A da probate s nečim drugim, malo inventivnijim…?

Mogli bi se tako u nedogled prizivati primjeri globalno uspješnih proizvoda od kojih niti jedan nije izum, niti je prvi na tržištu. Ali svi su oni na neki način inovativni: u poboljšanju postojećeg, u dizajnu, u pristupu korisniku, u pozicioniranju, u poslovnom modelu…

Na prvom natječaju e-novation, u organizaciji Instituta Ruđer Bošković i izdavačke kuće Vidi, odabrani su i nagrađeni najinovativniji domaći ICT proizvodi (BICRO je bio jedan od sponzora natječaja). Uvjeren sam da bi i među tim nagrađenim proizvodima, pogotovo softveru, rijetko koji mogao zadovoljiti kriterije programa RAZUM.

Čini li se to samo meni, ili tu ipak nešto ne štima?

hr.digg|glas

Ipak se kreće

Čini se da neke stvari konačno kreću nabolje u hrvatskom IT-u i oko njega. Niz događaja upućuje na to.

Zadnji se dogodio početkom mjeseca kada je zagrebački Ekobit proglašen najboljom tvrtkom u kategoriji malih poduzetnika, u ovogodišnjem izboru Ministarstva gospodarstva. Po prvi put je ovo priznanje dodijeljeno jednoj softverskoj tvrtki.

Zašto je ova nagrada važna, ne samo za Ekobit?

Prvo, jer ukazuje na izvozni potencijal domaćeg IT sektora. Ekobit 90% prihoda ostvaruje izvozom softverskih usluga, a sve više i vlastitih proizvoda. Iz godine u godinu tvrtka stabilno raste, što potvrđuju i dosadašnje dvije nominacije za Zlatnu kunu HGK.

Drugo, država ipak mijenja stav prema proizvođačima softvera. Sjećam se da je još prije nepune dvije godine softverskim tvrtkama bio zatvoren pristup poticajima za razvoj novih proizvoda jer eto, softveraši “nisu gospodarski subjekti koji se bave proizvodnjom”. A kako Ekobitov Test Manager definitivno ne spada u “materijalnu proizvodnju”, reklo bi se da se neki tvrdi stavovi ipak mijenjaju u korist softvera.

O ranijim događajima u ovom postu samo ukratko:

  • U svibnju je u Zagrebu održan Web.Start – prva domaća konferencija posvećena razvoju Web aplikacija, te Web startupima. Niz zanimljivih predavanja, ali i niz prezentacija novih web projekata. Ovo je prvi put kod nas da su na jednom mjestu okupljeni oni koji imaju ideje (potencijalni poduzetnici) i oni koji imaju novac (predstavnici tvrtki za upravljanje investicijskim fondovima rizičnog kapitala, ili kraće: VCs). Organizatori zaslužuju sve čestitke za pokretanje konferencije i podršku u novim projektima.
  • U travnju je Media-Soft, proizvođač CRM softvera za farmaceutske tvrtke, održao prvu konferenciju za korisnike. Ovo je izvozni success story: gotovi proizvod i specijalizacija za vertikalnu tržišnu nišu, te rezultat: preko 3000 korisničkih licenci u dvadesetak zemalja centralne i istočne Europe.
  • Nacionalno vijeće za konkurentnost predstavilo je u travnju šest preporuka za povećanje ICT konkurentnosti (PDF). Sada se očekuje konkretan akcijski plan s nositeljima aktivnosti i rokovima. Nadajmo se da predstojeći izbori neće odgoditi realizaciju na neodređeno vrijeme.
  • Vidi e-novation nagrada za ICT inovacije, u organizaciji Instituta Ruđer Bošković i izdavačke kuće Vidi, mogla bi za domaće startup projekte imati značaj koji u SAD-u ima Demo (“The Launchpad for Emerging Technology“). Naš SWING DocPublisher našao se među nagrađenim proizvodima, a za izvozne rezultate dobili smo Premijerovu Web nagradu.

Dodajmo ovome i sjajne uspjehe na koje nas sad već počinju navikavati hrvatski srednjoškolci i studenti na svjetskim natjecanjima iz računarstva i zaokružit ćemo popis događaja koji doduše nemaju ni izbliza financijsku težinu kao, recimo, javna nabava informacijskog sustava za Zagrebački holding, ali su sigurno naznaka nekih novih vjetrova u hrvatskom IT-u.

hr.digg|glas