Je li softver znanost ili biznis?

U svojoj knjizi “The Business of Software“, profesor s američkog MIT-a Michael Cusumano opisuje kako različite zemlje i kulture slijede različite obrasce u razvoju softverske industrije. Tako se, na primjer, u Japanu na razvoj softvera gleda kao na proizvodnju: naglasak je na standardizaciji i kvaliteti. U Europi se, kaže Cusumano, na softver gleda kao na znanost, dok Amerikanci – nije teško pogoditi – prije svega u softveru vide biznis. 

Kako taj znanstveni potencijal u Europi pretvoriti u tržišnu prednost, u biznis – pitanje je ne za milijun kuna, nego za preko 9 milijardi eura, koliko je EU namijenila za financiranje istraživanja i razvoja u ICT-u kroz program FP7. Bez obzira na milijarde eura, upozoravaju upućeni, EU će trebati napraviti još puno na povezivanju znanosti i biznisa.

Mogu li se hrvatske tvrtke natjecati za sredstva iz FP7 programa? Da. Prošle srijede je Hrvatska i formalno pristupila programu kao punopravna članica. Treba, međutim, znati da je uvjet za sudjelovanje zajednička prijava s još najmanje dvije organizacije iz drugih država i da se očekuju vrlo ambiciozni istraživački projekti, širokog dosega i značaja, koji će pridonijeti tehnološkom razvoju u područjima zadanim u javnom pozivu. Za male i srednje tvrtke, kažu u Ministarstvu znanosti, najbolji je put suradnja s nekim od fakulteta ili instituta.

Može li onda softverska tvrtka koja razvija komercijalni proizvod očekivati neke poticaje za istraživanje i razvoj u Hrvatskoj?

Do ove godine je mogla. Od sada – vidjet ćemo.

Naime, još 2003. godine uvedene su mjere za poticanje istraživanja i razvoja (R&D) kroz umanjenje poreza na dobit. Od ove godine ti su poticaji ukinuti, da bi se u novom obliku pojavili prošlog mjeseca u Zakonu o znanstvenoj djelatnosti i visokom školstvu. Na prvi pogled – “sve pet”: propisi su usklađeni sa zahtjevima EU i opet vraćeni, samo preseljeni u drugi resor (iz financija u znanost). U čemu je onda problem?

Prvo, zakon je donesen pet mjeseci nakon prestanka važenja prethodnih propisa. To po svoj prilici znači da u ovoj godini nitko neće moći koristiti olakšice i da je ove godine državna blagajna uštedjela barem 132 milijuna kuna (toliko su 2005. godine iznosile ukupne olakšice za R&D). Je li ovo kašnjenje bilo samo slučajna greška u koracima dvaju ministarstava, uz nezainteresiranost trećeg (Ministarstva gospodarstva), vidjet ćemo do kraja godine.

Drugo, iako je zakon donesen, on se ne može primijeniti bez pravilnika koji tek treba donijeti ministar znanosti uz blagoslov ministra financija. Znam da smo nakon prvog uvođenja ovih mjera 2003. godine još pune dvije godine čekali tražeći da se u pravilnik unesu odredbe koje preciznije određuju kako se ti poticaji primjenjuju na razvoj softvera. Što se softverskih tvrtki tiče, sad smo opet tamo gdje smo bili 2003. godine.

Treće, znači li seljenje ovih poticaja u djelokrug Ministarstva znanosti ujedno i njihovo izmicanje van domašaja poduzetnika? Formalno, ne. A stvarno? Bila bi to jako loša pretpostavka – da je R&D uvijek i samo vezan za institute i sveučilišta, ili za suradnju s njima. Ja bih rekao da to zakonodavac vidi kao “safe bet“, igranje na sigurno, bez rizika.

Poduzetništvo, međutim, nije igranje na sigurno. Većina razvijenih zemalja primjenjuje poticaje za R&D kako bi potaknule razvoj inovativnih proizvoda i ekonomski rast. Sjedinjene Države razmatraju širenje poticaja za R&D poduzećima (InfoWorld). Velika Britanija od iduće godine povećava poticaje za R&D poduzećima i traži načine kako da pojednostavni cijeli postupak, piše The Independent. 

Jedna od preporuka za povećanje ICT konkurentnosti koje je Nacionalno vijeće za konkurentnost nedavno predstavilo, je poticanje bržeg razvoja ICT industrije, između ostalog i na način da se ujednače porezni i poticajni uvjeti za razvoj softvera s onim za istraživanje i razvoj.

Iskustva drugih i preporuke su jasni. Na potezu je Vlada.

hr.digg|glas