Sedam mitova domaćeg IT-a

O potencijalima domaćeg IT-a, posebno o izvozu softvera, često se govori na raznim mjestima i jednako često se čuju uvijek isti stereotipi. Ovdje sam odabrao sedam “mitova” koji, čini mi se, malo kome izgledaju sporni, kao da su to sve same po sebi razumljive činjenice.

Mit 1: Trebamo promovirati nacionalni brand u IT-u.

Jeste li čuli da je neka zemlja promovirala svoju autoindustriju, a da još nije niti počela proizvoditi automobile? Redoslijed bi zapravo trebao biti obrnut: najprije treba razviti i promovirati proizvode (softver, hardver, online usluge), zatim tvrtke i tek na kraju na red dolazi nacionalna prepoznatljivost koja će pomoći budućim izvoznicima da lakše preskoče credibility gap. Tek tada kada se stvori kritična masa izvoznika, moći ćemo početi razmišljati i o nacionalnom brandu u IT-u, nikako prije.

Što sa zajedničkim nastupima na inozemnim sajmovima, kao što je nastup na hrvatskom štandu na CeBitu? Sinergijski učinci uz manje troškove? Ne bih se kladio na to. Ne ako je stvarni cilj promocija proizvoda i izvoz. Naime, pod zajedničkim kišobranom moguće je samo prezentirati kompetencije (“mi to znamo, mi to možemo”) i ponuditi radnu snagu (ili “ljudske potencijale” ako tako bolje zvuči), ali ne i vlastite proizvode i brandove.

Mit 2: Naša prilika su outsourcing usluge za strane kompanije.

Ako nudimo tehnološka znanja samo kroz usluge, onda prihvaćamo niz ograničenja. Prvo, upuštamo se u nadmetanje na osnovi cijene rada, a tu nismo osobito konkurentni. Drugo, kod usluga je ipak važna blizina klijenta, pa se i ambicije često svode na regionalno tržište. Treće, IT usluge su radno intenzivna djelatnost koja može rasti samo uz rast broja zaposlenih, a znamo da u Hrvatskoj već nedostaje kadrova u IT-u i za sadašnje potrebe.

Hrvatska ima jednog informatičara na tisuću stanovnika, Slovenija ih ima tri, a EU pet. Svi fakulteti u Hrvatskoj proizvedu na godinu 600 do 700 diplomiranih inženjera elektrotehnike, računarstva i informatike [Dr. V. Mornar, FER], dok ih Rumunjska proizvede osam tisuća, a Ukrajina 30 tisuća godišnje [The Economist].

Mit 3: Naš adut je kvaliteta.

Što je to “hrvatska kvaliteta” u IT-u? Na žalost, zasad još ne postoji reputacija koja bi govorila bilo što o očekivanoj kvaliteti IT proizvoda “made in Croatia”. Nešto kao njemačka pouzdanost, talijanski dizajn, hrvatski… što? Hrvatske još nema niti na popisu zemalja čija se IT konkurentnost mjeri i uspoređuje. Zato doista nema smisla stavljati oznaku “Hrvatska kvaliteta” na IT proizvode. Svaki novi proizvod mora se sam boriti za svoju poziciju na tržištu. A u uslugama? Čuli ste za stereotip “Indijci su jeftini – mi smo kvalitetni”. Znate li da je od svih softverskih centara najviše kategorije CMMI Level 5 čak polovica u Indiji? Koliko ih je kod nas?

Mit 4: Imamo previše malih IT tvrtki.

Po broju novoosnovanih IT tvrtki u odnosu na broj stanovnika Hrvatska zaostaje za Bugarskom, Rumunjskom, Mađarskom, Češkom, Slovenijom i mnogim drugim zemljama [IDC Adriatics]. Moje je mišljenje da Hrvatskoj posebno nedostaje novih startup ili spin-off tvrtki koje su od početka orijentirane ka izvozu.

Mit 5: Bez okrupnjavanja nema izvoza.

Ovo je jedan od najčešćih stereotipa. Pošto se najveći broj tvrtki u nas bavi pružanjem IT usluga (pročitajte: “New York i Zagreb“), smatra se da jedino udruživanjem možemo konkurirati većim stranim kompanijama. Veličina koja se ogleda u broju inženjera i konzultanata, u ukupnim prihodima ili u zbroju raznih Microsoftovih, IBM-ovih i drugih certifikata svakako je važna kod natječaja za velike IT projekte, ali to ne znači da je to i nužan uvjet ili pravi recept za stvaranje novih izvoznih proizvoda.

Mit 6: Naše vodeće IT tvrtke prve će se okrenuti izvozu softvera.

Najuspješnije hrvatske IT tvrtke su one sa širokom paletom usluga i kompetencija. To je velika prednost na domaćem tržištu; to može biti prednost i na regionalnom tržištu. Sve dalje od toga, ta se prednost gubi. (“Što je tržište šire, to se trebamo uže specijalizirati da bismo uspjeli” – kaže Al Ries.) Takvim tvrtkama trebaju veliki projekti i veliki klijenti, kako bi osigurale rast. Sve ostalo smatra se marginalnim, manje važnim poslom, pa bio to čak i razvoj novih proizvoda. Gotovo svaki menadžer – kad mora odlučiti hoće li najsposobnije inženjere angažirati na najisplativijim poslovima za glavne klijente, ili će sve podrediti razvoju novog proizvoda za neko buduće tržište – igra na sigurno, ili radi kompromise.

Mit 7: Ne možemo konkurirati inozemnim kompanijama jer nismo dovoljno financijski jaki.

Bio bi to dobar alibi ako bismo se s većima natjecali u veličini oglasa i štandova, ili u sponzoriranju konferencija, ili u broju lokalnih ureda i prodajnih predstavnika… Tada bi zaista odlučivala samo financijska snaga. Umjesto svega toga, zašto ne bismo probali biti različiti? To znači – pozicionirati proizvode tako da se ne uspoređujete po tuđim mjerilima, nego po svojima; istaknuti druge osobine i fokusirati se na njih. Specijalizirati se; otkriti specifične niše (pročitajte: “Najbolje softverske tvrtke za koje (možda) još niste čuli“) – ne zato da bi se ostalo u njima, nego zato da one budu uporišta za rast i širenje.

Izvori financiranja danas su dostupniji nego su bili ranije – od državnih izvora (BICRO, HAMAG) do fondova rizičnog kapitala. Inozemni investitori sve više prate i našu regiju, pa tvrtke koje počnu rasti i izvoziti mogu s priličnom sigurnošću računati da će ih kontaktirati neki od američkih ili europskih investitora. Međutim, ono što još uvijek nedostaje su privatni investitori-mentori (angel investors) koji bi bili spremni uložiti vlastiti novac i iskustvo i tako “pogurati” nove perspektivne tvrtke. Prema nekim najavama, i tu bi se situacija uskoro mogla promijeniti.

Pročitajte i: Ipak se kreće  |  Je li softver znanost ili biznis?  |  Da su Larry i Sergey osnovali Google u Hrvatskoj…  |  New York i Zagreb  |  Poredak 64 zemlje na tablici IT konkurentnosti

Napomena: SoftBiz možete pratititi putem RSS-a ili e-maila.

hr.digg|glas

6 Responses to Sedam mitova domaćeg IT-a

  1. blagi kaže:

    Zapara si u mitologiju. Sa svim sta si naposa mogu se slozili. Samo me inspiriras na dodatna razmisljanja. Stanje je takvo ali mu fali backround, pozadina, tj. uzroci o foregraund tj. smjer razvoja iliti sta bi trebalo napraviti.

    Jo su bivsoj drzavi mi smo bili specificni. U ljublani i Beogradu izlazilse su informaticke novine koje su imale sadrzaj i citanost, neki su bili mitski i usmjerili su generacije. U Hrvatskoj je isto bilo neceg anesuvislog i nedorecenog. S jedne starne su se upustali u dobokoumne i visokoparne teme koje nisu zanimale nikoga jer su bile nedostupne, a s druge strane su objavljivali posve nesuvisle basic programe u dvi crte. U nas je valjda takav mentalite.

    Imamo informatiku puste godine u skolama ali smo dici koja bi mozda i zazelila biti informaticari tirajuci ih da bubetaju binarne i heksadecimalne brojeve, racunske operacije sa njima i programiranje u Basicu na suho. Taj se program provodio pusta desetljeca pa i onda kada su skole bile opremljene racunalima jer nije bilo druge nuzne komponente: nastavnog kadra koji bi djecu informaticki opismenio, atakvo je stanje i dan danas. Vecina djece bolje barata racunalima nego profesori.

    Kao posljedicu takvog razvoja imamo generacije mladih ljudi koji ne da ne znaju rukovati racunalima nego imaju traume kad vide racunalo. A ovi friski koji izlaze iz skole sa znanjem vecim od profesora (jer vec imaju i racunala doma) posve su neupuceni u sve osim osnovnog rukovanja racunalima i igranja. Ali nisu kriva djeca.
    Na bilo kakva pitanaj u vezi toga najodgovorniji ce vam samo izletiti sa brojkama o kupljenoj opremi. Kao da je oprema sve. Njihova razina informaticke pismenosti je takva da sve stane kod nabavke gvozdurije (na kojoj se vjerojatno i sami omaste) a ljudi koji ce djecu uciti i softver koji ce se koristiti kao da su nepotrebni.

    Isto je tako i u firmama. Kupe HW bez suvisnih zasto i pocnu razmisljati o softveru. kad ag atreba napraviti, po mjeri, on ce biti gotov kada HW zahrdja. Koliko li tako gvozdjurije stoji okolo neiskoristeno jer je nabavlejno bez svrhe i smisla, jer ljudi koji se njome trebaju koristiti nisu u puceni u koristenje, jer ih nitko nije ni obucio niti im ukazao da to nije pitanje volje hoces/neces nego potreba posla.

    Uza sve to u ovim je krajevima u zadnje vrijeme jako priisutna bajka o bogatoj zemlji u kojoj vlada obilje. Koga to motivira da zapne i napravi nesto? niej li bolje koristiti t adobra. Zavladala je logika izbjegavanja teskih poslova i ocekivanja lake zarade.

    Nagli bum veleucilist ali slicnih ustanova daj eznanje seminarskog tipa, ili cak i manje. Naime nisu te ustanove nastale iz potrebe drusta nego iz logike brze zarade, pa se profesori u nastaloj situaciji nalaze potezanjem za rukav. Razina kadra tih institucija je katastrofalna i tesko da tu netko moze nesto nauciti. Ne kazem da nema dobrih predavaca, ali ne toliko da bi se zadovoljila glad za znanjem. Velika vecina mladih koja se upusta u pohadjanje tih ustanov aradi vise to iz mode i da odgodi situaciju trazenja posla, nego da doista nesto nauci ili da dobije diplomu i znanje s kojim ce se zaposliti.

    Trebalo je 30-tak godina da s eu Splitu u kojemu se vecina elektronicara zaposljavala u informatici otvori informaticko usmjerenje na fakultetu. Samim otvaranjem nisu niknuli i potrebni kadrovi. A postojeci kadar drugih struka uporno zavlaci jer bi rasvjetljavanjem pozornice netko mogao otkriti njihovu potpunu suvisnost.

    Ajd dosta za ovaj put

  2. Blagi, hvala na komentaru. Ima ovdje tema, vidim, za puno više od jednog posta. Teško je u jednom članku ili komentaru odmah ponuditi i rješenja. IT sektor je šarolik i ono što jednima radi, drugima ne drži vodu. Zato je za mene jedno od rješenja baš izlazak van uobičajenih obrazaca, ili isprobavanje raznih ideja “izvan struje”.

  3. Zorin kaže:

    Dobar članak no neke stvari ipak mi baš nisu jasne osobito ako kao mitove stavljamo outsourcing – to je prilika ali definitivno nije jedina – a ujedno i vrlo realna prilika za manja poduzeća koja nemaju resurse za samostalno odraditi produkciju vlastitog software-a pa se odlučuju za specijalizaciju određenog tipa posla i na taj način nastupaju na stranom tržištu.

    Previše malih IT tvrtki? Slažem se no to ujedno predstavlja i fleksibilnost nacionalne ponude IT tehnologija. Male tvrke predstavljaju idejni kapacitet a velike pravi razvojni kapacitet (radna snaga, kapital, informacije i sl.).

    Okrupnjavanje povlači vrlo bitno pitanje financiranja koje još uvijek nije dovoljno dobro rješeno no neke rane naznake ozdravljenja postoje (venture kapital i sl.). Problem okrupnjavanja leži i u velikom problemu manjka stručne radne snage – recimo u Osijeku je situacija katastrofalna.

    Za sam kraj pohvala na članku kojim pokazuješ kako ipak netko može zdravo razmišljati o poslu i budućnosti.

  4. Pingback: Kome treba CeBIT? « SoftBiz Blog

  5. Pingback: Jednostavni zadaci poput pisanja koda « SoftBiz Blog

  6. Pingback: Gdje zapinje u izvozu softvera? « SoftBiz Blog

%d bloggers like this: