NetSuite u inicijalnoj javnoj ponudi dionica (IPO)

28.12.2007 1 komentar

Yahoo! Finance - NetSuite

Sad kada su iza nas inicijalne javne ponude (IPO) dionica HT-a, INE i još nekih domaćih poduzeća, mnogi su se već navikli pratiti vijesti s burze. Ako i niste kupovali, sigurno ste se naslušali o tome.

Inicijalna javna ponuda koja se dugo očekivala u IT-u je ona američke tvrtke NetSuite. Ta je softverska tvrtka jedna od vodećih u području poslovnog softvera koji se koristi po modelu SaaS (ili on-demand). Njihovi korisnici, sada već preko pet tisuća tvrtki, ne instaliraju softver na svojim serverima, nego ga koriste kao web aplikacije i plaćaju pretplatu za to.

Ono što razlikuje NetSuite od drugih je to što su prvi ponudili cjeloviti paket poslovnih aplikacija kao SaaS. Dok je Salesforce.com specijaliziran za CRM, a SuccessFactors za HRM, NetSuite sadrži module za ERP, CRM i e-commerce, tako da firma koja se odluči preseliti svoje podatke na web dobiva sve na jednom mjestu, kao zaokruženi i povezani paket aplikacija.

Komentari prije izlaska NetSuitea na burzu svodili su se na sljedeće: ako IPO uspije, ako se postigne očekivana cijena dionice u javnoj ponudi, to znači da investitori vjeruju u SaaS kao poslovni model u softveru, i to ne samo u specifičnim segmentima kao što je CRM, već puno šire. Neki su već komentirali da je ovaj IPO “trenutak istine” kako za sam NetSuite, tako i za druge koji bi htjeli ući na tržište SaaS softvera.

I kako je IPO prošao? Očekivana cijena je bila 13 do 16 dolara po dionici, a aukcijom se došlo do čak 26 dolara po dionici u inicijalnoj ponudi. S tom cijenom je NetSuite izlistan na njujorškoj burzi (NYSE), da bi jučerašnja zaključna cijena bila 36,99 dolara po dionici, dakle s porastom od oko 42% u prvih pet dana trgovanja na burzi.

Je li to tek početak ili je ova dionica već sad precijenjena?

Biste li kupili dionicu firme koja nosi gubitke? Ovdje se upravo o tome radi – u NetSuiteu su odlučili izići na burzu iako firma još uvijek svake godine više potroši nego što zaradi. Tek u 2008. godini nadaju se prvoj, ne velikoj, dobiti. Svejedno, ulagači su pohrlili u shopping. Može se reći da je procjena vrijednosti ove dionice zapravo odraz očekivanja budućeg rasta cijelog SaaS tržišta.

Ali u usporedbi s dosad najuspješnijim SaaS providerom – to je Salesforce.com – NetSuite se čini itekako precijenjen. Kako je moguće da tržišna vrijednost (cijena dionice puta broj izdanih dionica) NetSuitea po današnjoj cijeni već premašuje vrijednost Salesforce.com, kompanije koja ima sedam puta veći prihod i godišnju dobit od približno 29 milijuna dolara? Dionica Salesforce.com je porasla više od četiri puta od IPO-a 2004. godine, a samo ove godine oko 70% (za usporedbu, indeks Zagrebačke burze Crobex je od početka godine narastao za oko 57%).

Sigurno je da je cijeni dionice i povjerenju investitora dosta pripomoglo i to što je Larry Ellison, osnivač i izvršni direktor Oraclea, većinski vlasnik NetSuitea.

S druge strane, NetSuite očekuje žestoka konkurencija: Salesforce.com će sam ili s partnerima širiti ponudu SaaS aplikacija; Microsoft ulazi na SaaS područje sa Dynamics paletom aplikacija; izravni konkurent je i SAP-ov Business ByDesign, a pitanje je hoće li i Oracle biti konkurent (neće valjda Ellison protiv samog sebe?) ili to Oracle samo čeka pravi trenutak da preuzme NetSuite.

Zanimljivo je da su ljudi koji vode NetSuite, Evan Goldberg i Zach Nelson  bivši zaposlenici Oraclea, baš kao što je i osnivač Salesforce.com-a Marc Benioff. I tko još može reći da Oracle nije najutjecajnija tvrtka u SaaS segmentu!

Pogledajte kretanje vrijednosti dionice NetSuite ili drugih IT kompanija, na primjer VMW (uspješni ovogodišnji IPO), CRM (Salesforce.com), GOOG, MSFT, na Yahoo! Finance.

Pročitajte i: SaaS: Zašto firme drže novac u banci, a podatke pod jastukom? | Što je što u SoftBiz-u: proizvodi, usluge, rješenja…

Napomena: SoftBiz možete pratititi putem RSS-a ili e-maila.

Uneseno pod Poslovni softver, SaaS, SoftBiz

SaaS: Zašto firme drže novac u banci, a podatke pod jastukom?

24.12.2007 6 komentara

Kad nam bankari kažu “mi znamo s vašim novcem”, onda im vjerujemo by default i deponiramo novac u banke, bez puno razmišljanja. Ali kada se radi o podacima i o softveru u firmama… E, to se pak drži pod ključem, na vlastitim serverima, na sigurnom. Jesmo li mi to opravdano oprezni ili pretjerano konzervativni? Ako smo već novac povjerili onima koji znaju s njim, zašto bi onda bio problem da to isto učinimo s aplikacijama i podacima?

Na ovu usporedbu IT-a i bankarstva rado se pozivaju svi oni koji smatraju da će se prije ili kasnije većina softvera koristiti kao online usluge, Software as a Service ili kraće – SaaS.

Gartner prognozira da će se do 2011. godine četvrtina novog poslovnog softvera isporučivati kao SaaS. IDC predviđa da će dogodine na SaaS tržište jače ući IBM, Microsoft, Google i Cisco. Danas vodeći dvojac u SaaS-u – Salesforce.com (CRM) i WebEx (Web meetings, sada pod kapom Cisco) – zajedno ostvaruje prihod veći od milijardu dolara.

Kada Googleov šef hladno izjavi da će se čak 90% softvera koji se koristi u firmama preseliti na web, dakle koristiti kao SaaS, onda je to kao da maše crvenom krpom pred lako zapaljivim Microsoftom (a poznato je da u Microsoftu imaju nisku točku paljenja kad je u pitanju Google, što redovito zabavlja i javnost i komentatore). Logično, svi veliki proizvođači softvera kao što su Microsoft, SAP i Oracle imaju zajednički problem: kako uskočiti u SaaS vlak, a ne žrtvovati prodaju licenci od čega danas (dobro) žive. Predugo odgađanje može biti preskupo, a vlak bi mogao otići i bez njih, jer je sve više onih koji vide svoju priliku u SaaS-u. (Priča o propuštanju vlaka zove se Inovatorova dilema i o njoj više uskoro.)

Zato svi ipak ulaze u SaaS društvo. Microsoft razvija svoj koncept Software+Services, (ili “najbolje iz oba svijeta”) i ozbiljno se priprema za promjene ulažući milijarde dolara u gradnju velikih data centara. I SAP je nakon dugih najava predstavio svoj Business ByDesign, čime “gađa” tvrtke sa 100-500 zaposlenih i očekuje da će u iduće tri godine ta online usluga doseći deset tisuća poslovnih klijenata, uglavnom prodajom preko SAP-ove mreže partnera.

Ako korisnici, pogotovo oni napredniji, lako prihvaćaju SaaS, gdje onda još zapinje? Koga zbog SaaS-a najviše boli glava i gdje su najveći otpori i prepreke?

1. Uprave tvrtki (još) ne vole SaaS. Koliko su sigurni moji podaci? To je pitanje svih pitanja kad se razgovara o SaaS-u u firmama. Rizik prelaska na SaaS većini je danas teško prihvatljiv. Iako se u svakoj odluci o nabavi softvera uzima u obzir rizik (što ako softverska firma propadne?), kod SaaS-a je taj rizik daleko veći. Evo jednog nedavnog primjera: američka državna agencija uzet će softver hrvatske tvrtke po SaaS modelu, ali pod uvjetom da je pružatelj kompletne usluge američki hosting partner. Lako je shvatiti nelagodu onih čiji bi podaci trebali biti “s onu stranu” firminog firewalla: upitajmo sami sebe bismo li mirno spavali da su nam svi povjerljivi dokumenti negdje na, recimo, Googleovim serverima. Google je velika i stabilna firma, nema tu spora. Ali što ako nešto tamo kod njih pođe po zlu, pa im se omakne da indeksiraju i naše povjerljive dokumente, pa ovi osvanu na tražilici, onako garnirani AdWords reklamama, worldwide…?

2. Interni IT (još) ne voli SaaS. Nitko ne želi izgubiti kontrolu, a zadržati odgovornost. Ako za svaki problem koji korisnici prijave informatičari ne mogu ništa napraviti doli nazvati SaaS providera, onda je takav posao stalni izvor problema i frustracija. Sve češći izvor nesporazuma je kada neki odjeli u firmi počnu sami birati i koristiti softver po SaaS modelu, bez prethodnog dogovora s IT odjelom. Konačno, integracija SaaS aplikacija s internim aplikacijama i podacima predstavlja dodatnu glavobolju za IT odjel.

3. Sistem-integratori i reselleri (još) ne vole SaaS. Najveći podstrek SaaS-u dat će veliki proizvođači softvera kada svoje partnere uvjere da im se isplati prodavati SaaS poslovnim klijentima. A to neće biti lak zadatak. Kako bezobrazno slikovito opisuje Dave Girouard iz Googlea, nije to više biznis tipa “eto vam pun autobus SAP konzultanata, pa ih vratite za godinu dana“. SaaS bi trebao biti drugačiji i jednostavniji, čak i za velike firme. Tome će se postupno prilagođavati i svi koji žive od IT usluga.

Kako raste interes za SaaS-om kao načinom korištenja softvera, tako raste i interes za platformama na internetu ili web platformama. Primjer su Amazon Web Services, i Force.com “Platform as a Service“. Kada se IT odjeli u firmama, njihovi vanjski konzultanti i sistem-integratori uvjere da na takvim platformama mogu lako graditi specifična rješenja po mjeri svojih korisnika, te ih hostati na tim platformama, tada će se šire otvoriti vrata za SaaS u većini firmi.


[SandHill, Enterprise 2007 conference]

Pročitajte i: Što je što u SoftBiz-u: proizvodi, usluge, rješenja… | Enterprise 2.0: prilika za novu podjelu karata

Napomena: SoftBiz možete pratititi putem RSS-a ili e-maila.

Uneseno pod Enterprise 2.0, Poslovni softver, Predviđanja, SaaS, SoftBiz

Gdje griješimo kod pozicioniranja u IT-u?

04.12.2007 4 komentara

Ove godine sam na VIDI e-novation natječaju u ulozi člana žirija i vjerujte mi na riječ, nije jednostavno kada između više desetaka kvalitetnih prijava trebate odabrati one najinovativnije, tehnološki napredne i s najvećim tržišnim potencijalom, ili ukratko – one u koje biste uložili vlastiti novac da ste u ulozi investitora.

Nakon pregledavanja par stotina stranica s opisima softvera, hardvera i web projekata, podvlačim crtu i sređujem dojmove. Oduševljava me raspon ideja i širina primjena svih tih proizvoda. Vjerujem da će neki od njih postići komercijalni uspjeh. S druge strane, precizno pozicioniranje proizvoda (dakle, marketing) mnogima još nije jača strana. Koliko god prijave bile strukturirane prema zadanom obrascu, prečesto je trebalo u opisima tragati za jasnim odgovorima na osnovna pitanja: što je proizvod, kome je namijenjen, u čemu je osobit? U evaluaciji smo se dodatno potrudili da se ne dogodi da nam promakne kvalitetan proizvod samo zbog lošije napisane prijave.

Reći će netko – pusti marketing dok još razvijamo proizvod ili uslugu. Dobro, kada je onda vrijeme za marketing? Odgovor je – od samog početka, od koncipiranja proizvoda! Pogotovo u razvoju softvera i web usluga dogodi se da timovi gube vrijeme uporno radeći na stotinama sitnih unapređenja, bez da su jasno pozicionirali proizvod. Pozicioniranje je osnova marketinga. O njemu ovise i razvoj proizvoda, i cijena, način distribucije i promocija – dakle, sva četiri “P” marketing mixa (Product, Price, Place, Promotion).

Kratki positioning statement ne služi da biste nekoga uvjerili da kupi proizvod ili uslugu, nego da vam, nakon prve tri minute, posveti sljedećih trideset. U svijetu zagušenom od marketinških poruka svatko mora zaslužiti svojih “sljedećih trideset minuta”. Neki to zovu prilikom u liftu: zamislite da se vozite liftom s osobom kojoj svakako želite predstaviti svoju firmu, ali imate samo onoliko vremena koliko treba liftu da prođe nekoliko katova i tada ta osoba izlazi, vaše vrijeme je isteklo. U liftu se polaže eliminacijski test. Što ćete reći, što naglasiti? Kakav je vaš elevator pitch?

Jedan jednostavni obrazac, šprancu za pozicioniranje daje Geoffrey Moore:

Proizvod za __________ [profil korisnika, precizno određena niša]
koji su nezadovoljni sa __________ [sadašnja situacija ili način rada];
naš proizvod je __________ [kategorija u koju ćete svrstati proizvod]
koji rješava/pruža __________ [problem ili korist za korisnika].
Za razliku od __________ [konkurencija ili alternativa],
mi donosimo __________ [prednosti u odnosu na konkurenciju].

Da ne bude zabune, ovo nije formula za pisanje oglasa; ovo je osnova na kojoj se grade sve marketinške aktivnosti.

Evo nekoliko najčešćih grešaka kod pozicioniranja:

1. Naš proizvod je inovativan i ne može ga se ukalupiti u nekakve kategorije.
Cilj pozicioniranja je zauzeti mjesto u glavama kupaca, u odnosu na neke druge znane ideje ili proizvode. Svi mi nastojimo nove ideje i spoznaje pospremiti u neke “ladice” u svojim glavama. Pozicioniranje bi trebalo pomoći u tome, a ne zbunjivati. Većina ljudi se opire novim idejama za koje ne nalaze spremnu “ladicu” i još im samo treba nekakav proizvod za koji sam tvorac kaže da ga je teško svrstati u bilo koju kategoriju jer je inovativan. Neka, hvala! Ako “ladica” ne postoji, smislite je sami i definirajte u odnosu na druge poznate kategorije (primjer: Slideshare je “YouTube for PowerPoint“). Ne nadajte se da će kupac (ili investitor, ili nekakav žiri) to raditi za vas.

2. Naš proizvod je univerzalan. Možete ga iskoristiti na sto načina.
Kratak je put od “sve za svakoga” do “ništa, ni za koga”. Što prije svedete “sto načina” na par konkretnih scenarija – tim bolje. Lako je pobjeći u generalizaciju kako se “ništa ne bi propustilo”, samo to je i najbolji put ka blijedoj, nejasnoj poruci koja se slabo “prima” i brzo zaboravlja. (Za developere: koliko god je apstrakcija neophodna u razvoju softvera, toliko je opasna u pozicioniranju!) Umjesto generalizacije, treba razmisliti o više odvojenih opisa, pa onda možda i o više posebnih (pod)verzija proizvoda.
Ovakve je proizvode najbolje promovirati kroz priče: kroz primjere koje opisuju stvarni korisnici (case studies), ili kroz konkretne scenarije korištenja.

3. Naš proizvod je jedinstven, ma kakva konkurencija!
Nemate konkurenciju? Imate problem. Najvjerojatnije je da konkurencija ipak postoji, samo je treba potražiti šire. Definirajte konkurenciju kao alternativu s kojom se natječete za kupčev budžet za određenu svrhu (primjer: konkurencija nekom softveru može biti i fotokopirni stroj). Pogrešno je misliti da ono što je inovativno ne može imati konkurenciju. Ako doista ne postoji izravna konkurencija, sva je prilika da ćete morati na sebe preuzeti teret edukacije tržišta, na čemu su mnoge male firme propale, a i neke su velike slomile zube. Dakle, pokušajte si ipak naći konkurente ili alternative i istaći razlike, jer je to u vašem interesu.

4. Naša tehnologija je revolucionarna, a mogućnosti nesagledive.
Sagledajte ih što prije. Ako vam to ne ide, ili vam se taj posao čini trivijalnim i nezanimljivim, nađite nekoga tko bi vašu tehnologiju ugradio u proizvode s konkretnim područjima primjene.

5. Naš proizvod nije bolji od konkurentskih, ali dosta nam je i jedan posto njihovog tržišta.
Bez obzira koliko neko tržište bilo veliko, novi proizvod mora biti drugačiji da bi uspio. Evo jednog od načina: ponudite manje od konkurenata i proglasite se “specijalistima”. Ozbiljno. “Kvaka” je u tome da morate ponuditi manji, ali zaokruženi, koherentan skup mogućnosti koji je dovoljno dobar za određeni profil kupaca, uz adekvatnu cijenu. Cilj pozicioniranja mora biti ambiciozan – da dominirate na odabranom tržištu. Ako je to za vas prevelik zalogaj – suzite tržište. Profilirajte se.

Pročitajte i: Jeste li za DEMO?  |  Što je što u SoftBiz-u: proizvodi, usluge, rješenja…  |  SoftBiz u “ekonomiji znanja”  |  Sedam mitova domaćeg IT-a  |  Najbolje softverske tvrtke za koje (možda) još niste čuli  |  New York i Zagreb

Napomena: SoftBiz možete pratititi putem RSS-a ili e-maila.

Uneseno pod Hrvatska, Marketing, Praksa, SoftBiz

Što je što u SoftBiz-u: proizvodi, usluge, rješenja…

30.11.2007 8 komentara

Je li softver proizvod ili usluga? Ovisi koga pitate. Ako netko kod nas kaže da se bavi “proizvodnjom softvera”, službena će ga statistika, kod nas i u EU, svrstati ili u uslužnu ili u izdavačku djelatnost. Tako “proizvođače softvera” nećete naći među proizvođačima, nego među izdavačima.

Na stranu statistika, pitanje gdje se neka tvrtka vidi u tom rasponu od usluga do proizvoda je itekako bitno za samu tvrtku. Ono određuje puno stvari – od načina vođenja tvrtke do zapošljavanja, financiranja, pa i izvoza. O tome na kraju ovisi i profitabilnost. To vrijedi kako za startupe, tako i za one najveće: IBM ima pet puta više zaposlenih i duplo veće prihode od Microsofta, ali taj “mali” Microsoft uporno ostvaruje veći profit od “velikog plavog”.

Evo jedne detaljnije podjele u SoftBiz-u prema predmetu trgovanja (s primjerima domaćih izvoznika):

  • Softverski proizvodi
    To je softver koji je namijenjen širem tržištu, “za nepoznatog kupca”, gdje svaki kupac dobiva jednaku kopiju softvera. Osim “paketiranog” softvera koji se prodaje s police u trgovini ili na internetu, tu spada i poslovni softver s velikim rasponom cijena (koji traži i odgovarajući način prodaje). Nove verzije se prodaju po cijeni upgradea, a kod prodaje firmama uobičajeno je da proizvođač naplaćuje godišnju pretplatu na sve nove verzije (obično 15-20% cijene nove licence).
    Domaći primjeri izvoznih proizvoda: Ekobit TeamCompanion, GemBox Spreadsheet, Gideon MobiExplore, MediaSoft Sales Vision CRM, Mireo viaGPS, Polar HelpDesk, SWING DocPublisher, WeOnlyDo Crypt.
  • SaaS (Software as a Service)
    Sve više tvrtki nudi svoj softver kao uslugu na webu. U osnovi, i ovdje je riječ o proizvodu, samo što softverska tvrtka sada preuzima odgovornost i za hosting (mada u pravilu zakupljuje servere kod neke od hosting tvrtki). Umjesto licenci, naplaćuje se pretplata na korištenje usluge. Takvi prihodi rastu sporije, ali zato stabilnije nego prihodi od prodaje licenci. Oni koji ne naplaćuju pretplatu oslanjaju se na zaradu od reklama.
    Kod web usluga čija glavna vrijednost prestaje biti softver, a postaje sadržaj (video zapisi, slike, glazba, vijesti, komentari), i sam pružatelj usluge postaje manje softverska, a više medijska tvrtka. Na presjeku SoftBiza i medija (ali i e-trgovine, turizma i drugih djelatnosti) nastaju neke od danas najizazovnijih poslovnih prilika.
    Primjeri: za korisnike i izvan Hrvatske Polar nudi HelpDesk i kao SaaS, a SWING Software nudi DocPublisher preko hosting partnera. Primjeri besplatnih web usluga koje se financiraju kroz reklame su EUdict i Who is Hosting This?
  • Softverske usluge i rješenja
    Postoji cijeli raspon usluga u softveru: od integracije i prilagodbe softvera, preko razvoja softvera po narudžbi klijenta, do standardiziranih rješenja. Uspješne tvrtke u ovom segmentu obično imaju bogata znanja iz domena kojima se bave, stečena kroz višegodišnji rad s korisnicima. Isto tako, njihova stabilnost (ali ujedno i rizik) leži na dobrim odnosima s ključnim klijentima. Glavnina prihoda im dolazi od projekata, a ne od licenci, iako i ove tvrtke uvijek rade na standardizaciji i “produktizaciji” svoje ponude.
    Primjeri domaćih izvoznika: GISDATA, IN2, Ring Datacom, Ekobit.
  • Softver integriran u druge proizvode (embedded software)
    U ovom slučaju softver je dio nekog uređaja, na primjer softver u automobilima, telefonima, ili u uređajima za nadzor. Takav se softver ne može kupiti kao samostalni proizvod.
    Primjer izvoznika: Intea.

Osim ovih glavnih kategorija, postoje razne kombinacije proizvoda i usluga i novi alternativni modeli kao što su commercial open source i software appliance.

Koji od svih tih modela je najbolji?

Ovisi. Uspješni proizvodi (u proizvode ubrajam i SaaS) na dovoljno velikom tržištu mogu donijeti veći profit. S druge strane, softverske usluge i rješenja donose stabilne prihode kroz ugovorene projekte i održavanja, uz uvjet dovoljno velikog broja klijenata i odgovarajućeg broja stručnjaka.

Naizgled, najbolja bi bila kombinacija. No, kombinacija ovdje znači paralelno voziti dvije utrke koje su u osnovi posve različiti poslovi. U takvoj kombinaciji proizvod najčešće ne dođe do cilja.

Iako se većina novih tvrtki, startupa, voli nazivati jednostavno “softverskim tvrtkama” ili “web startupima“, svaka se od njih ipak treba što jasnije profilirati.

Pročitajte i: Najbolje softverske tvrtke za koje (možda) još niste čuli

Napomena: SoftBiz možete pratititi putem RSS-a ili e-maila.

Uneseno pod Hrvatska, Marketing, SoftBiz, Startup

BarCamp u Zagrebu

28.11.2007 1 komentar

BarCamp Zagreb

Prvi domaći BarCamp održava se u srijedu, 5. 12. u Zagrebu. BarCamp je neformalna konferencija, okupljanje ljudi koje zanimaju web tehnologije i poslovanje na webu i odlična je prilika za rasprave, za saznati tko se čime bavi, za vidjeti poneki demo i za – kako se to kod nas kaže – networking.

O tome koliko je BarCamp raširen po svijetu i kako ta okupljanja izgledaju, najbolje možete vidjeti iz ovih video snimaka iz Orlanda, Pariza, San Franciska, Austina, Berlina, Rima, Bangalorea, Šangaja i drugih gradova. (Uskoro i iz Zagreba, ako su spremne kamere.)

Način organiziranja neformalne konferencije je, dakako – neformalan. Inicijator je udruga Initium (oni koji su već uspješno organizirali Web.Start konferenciju i očito nastavljaju s dobrim potezima). Događaj je otvoren i za predavače i za sve ostale koji žele sudjelovati. Dovoljno je prijaviti se. Više o tome što možete očekivati i kako sudjelovati pročitajte na stranicama BarCamp Zagreb.

Napomena: SoftBiz možete pratititi putem RSS-a ili e-maila.

Uneseno pod Događaji, Hrvatska, SoftBiz, Startup

SoftBiz u “ekonomiji znanja”

08.11.2007 1 komentar

Ne znam kako vi, ali ja se ne bih mogao sjetiti političara u nas koji podcjenjuje važnost “ekonomije znanja”, ili “gospodarstva temeljenog na znanju”. Dapače, valjda je to jedina stvar oko koje se svi slažu kad ih se pita o našim razvojnim šansama i prioritetima.

Zato država potiče poduzetnike da ulažu u edukaciju.

Na primjer, firma pošalje pet developera na, recimo, Microsoft TechEd konferenciju, plati kotizacije, dnevnice, avionske karte i hotel. Kad na kraju godine obračunava porez, firma umanji osnovicu za taj trošak i tako se država odrekne dijela poreza. U Hrvatskoj je već godinama tako i poduzetnik se lako navikne (hoće on kad je njemu u korist!), pače postane mu to nekako i normalno, kao da se oduvijek tako radilo.

I onda ovih dana čujem – izglasan je novi zakon koji je, kažu, “važan korak ka ostvarenju društva znanja”. Kao, sve ono dosad je mačji kašalj prema ovome novom. Čitam taj Zakon o državnoj potpori za obrazovanje i izobrazbu. Koliko ja shvaćam, to su one stare mjere prešle iz jednog u drugi zakon, dobile novi naziv. Rekli bi neki – rebranding. To je u redu ako smo se tako uskladili s EU. Vidim i da su poticaji nešto skresani. Ma i to je u redu, ako smo se tako uskladili s EU. Nego, samo mi nije posve jasno može li se sada ona konferencija knjižiti kao “opća” ili “posebna izobrazba”. I može li se uopće više knjižiti kao olakšica, jer ipak “ne omogućuje stjecanje kvalifikacija”, barem ne izravno.

Kako god bilo, vidim da će se neki morati dobro oznojiti objašnjavajući se s poreznim inspektorima oko toga što je TechEd i gdje se to knjiži.

E, zato bismo svakako trebali znati gdje se knjiži istraživanje i razvoj (R&D). R&D je osnova za stvaranje novih inovativnih proizvoda, a oni su, je li, preduvjet za rast izvoza i razvoj – znate već – “gospodarstva temeljenog na znanju”. Ne trebam niti spominjati što R&D znači u SoftBiz-u.

Zato država potiče poduzetnike da ulažu u istraživanje i razvoj.

Već je godinama tako, znamo što sve spada u R&D, čak je i softver bio posebno preciziran u pravilniku, nema više objašnjavanja s Poreznom upravom… Sve do ove godine. Što se dogodilo: trebalo se uskladiti s EU i odoše propisi o R&D iz jednog u drugi zakon, iz poreznog zakona u Zakon o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju (ne bi čovjek vjerovao gdje se sve porezni propisi kriju!). A ona pravila o tretmanu softvera padnu tako u vodu i nestanu netragom.

Da sada uzmete Zakon, nova pravila koja ga pojašnjavaju i tri savjetnika – nećete znati što će vam poreznici priznati kao R&D u softveru. Što smo znali do ove godine, više ne vrijedi. Bojim se da će opet mnogi poduzetnik strpljivo objašnjavati sve aktivnosti u procesu razvoja softvera svom poreznom inspektoru. Ili će, poznavajući svoga inspektora, unaprijed odustati i od objašnjavanja i od poticaja.

A što bi zapravo trebalo napraviti da sve ipak ne završi tako?

Treba krenuti od preporuke Nacionalnog vijeća za konkurentnost o poticanju bržeg razvoja ICT industrije, između ostalog i na način da se “ujednače porezni i poticajni uvjeti za razvoj softvera s onim za istraživanje i razvoj“. Ministarstvo gospodarstva, zajedno s Ministarstvom znanosti treba izraditi pravilnik s detaljnim kriterijima i postupkom prijave. U tome im može pomoći ICT udruga HUP-a i drugi iz domaće IT zajednice. Na kraju, Ministarstvo gospodarstva treba sastaviti i objaviti na webu check-liste i obrasce za prijavu.

To bi bio dobar početak. Slično bi trebalo napraviti i za neke druge propise koji se još uvijek različito tumače i primjenjuju. 

Što, ne vjerujete da će se to i napraviti? A vjerujete u “ekonomiju znanja”?

Pročitajte i: Ipak se kreće | Je li softver znanost ili biznis? | Da su Larry i Sergey osnovali Google u Hrvatskoj… | New York i Zagreb | Poredak 64 zemlje na tablici IT konkurentnosti

Napomena: SoftBiz možete pratititi putem RSS-a ili e-maila.

Uneseno pod Hrvatska, Linkovi, Praksa, SoftBiz, Startup

Enterprise 2.0: prilika za novu podjelu karata

04.11.2007 8 komentara

Svaki novi val u IT-u izbacivao je u prvi plan nove, često i male tvrtke sa svježim idejama i proizvodima. Ako je Enterprise 2.0 novi val, je li to onda i prilika za novu podjelu karata u jednom dijelu IT-a?

Što je Enterprise 2.0?

Web 2.0 na poslu ili Enterprise 2.0 je primjena “društvenih” web alata – wikija, blogova, društvenih mreža i drugih – u poslovanju. Cilj je potaknuti protok ideja i znanja u firmama, kroz ravnopravno sudjelovanje, komentiranje, glasanje i tagiranje. Da bi to postigli, Enterprise 2.0 alati moraju biti privlačni korisnicima, a to znači da svatko sudjeluje iz vlastitog interesa, da nema suvišnih pravila, da se struktura informacija gradi u hodu i da je sudjelovanje u svemu tome brzo i lako (“dodaj stranicu”, “izmijeni”, “ocijeni”, “tagiraj”, “komentiraj”…).

Što, da mi svatko piše, briše, mijenja kako mu je ćeif?! – pomislit će netko kome je IT governance u opisu radnog mjesta. Da, Enterprise 2.0 podrazumijeva i nešto više slobode (ali uz sigurnost i reviziju) koju firme moraju dati u zamjenu za koristi te nove “demokracije”. Zasad, baš tu najviše i zapinje.

Evo i najčešće spominjanog primjera: Wikipedia nasuprot današnjih korporativnih intraneta. Wikipedija je popularizirala koncept wikija jer je uspjela dokazati da veliki broj volontera iz cijelog svijeta može izgraditi ogromnu bazu znanja koristeći jednostavan web alat. Koliko bi samo kompanija htjelo imati svoje “mini-wikipedije”, lokalne baze znanja s uvijek aktualnim informacijama… pa ipak ih još nemaju. To je samo jedan od problema za koje bi Enterprise 2.0 trebao ponuditi rješenja.

O konceptu Enterprise 2.0 detaljno pišu Andrew McAfee i Dion Hinchcliffe, a sve više članaka možete naći i na blogovima drugih autora. Kod nas ste o toj temi mogli čuti nekoliko zapaženih predavanja koje je u zadnjih godinu dana održao Stanislav Prusac, osnivač i direktor Polara. U nastavku ovog posta pogledajmo za koga je Enterprise 2.0 prilika, a za koga opasnost, i tko uopće vodi u ovoj utakmici.

Gartner: otvorena utrka

Nedavno je Gartner objavio svoje predviđanje u kojemu social software svrstava među deset strateških tehnologija za 2008. godinu:

“Through 2010, the enterprise Web 2.0 product environment will experience considerable flux with continued product innovation and new entrants, including start-ups, large vendors and traditional collaboration vendors. Expect significant consolidation as competitors strive to deliver robust Web 2.0 offerings to the enterprise. Nevertheless social software technologies will increasingly be brought into the enterprise to augment traditional collaboration.”

Sadašnje odnose snaga Gartner analizira i objavljuje u Magic Quadrant for Team Collaboration & Social Software:

MQ Team Collaboration & Social Software

[Gartner, via SocialText]

 Što treba primijetiti:

  • Enterprise 2.0 postaje mainstream. Sama objava novog Gartnerovog kvadranta (prvi put za Team Collaboration & Social Software) je siguran znak da su Enterprise 2.0 ideje doprle do voditelja IT-a u kompanijama, da počinju uspoređivati i birati, da neki od njih “idu u kupovinu”, pa je Gartner dobivao veliki broj zahtjeva za ovakvim izvještajem.
  • Otvorena utrka. Gartner ne vidi nikoga u “leaders” kvadrantu. To znači da se tržište tek formira, da i oni koji su bili lideri u enterprise collaboration području (IBM, Microsoft) nisu, barem zasad, prepoznati kao lideri u social softveru.
  • Novi igrači nisu oni isti koje znamo iz Web 2.0. Enterprise 2.0 nije tek ulazak popularnih javnih online servisa u firme. Slične ideje se ovdje drugačije pakiraju i prilagođavaju pravilima poslovnog tržišta.
  • Starosjedioci s novom etiketom. Vodeći igrači iz drugih segmenata (enterprise content management, portals, collaboration) ulaze u ovu novu utrku. To su IBM, BEA, Microsoft, Vignette, OpenText i EMC. Svi ovi “teškaši” brzo nadograđuju svoje proizvode dodavajući im “društvenu notu”; pitanje je samo hoće li ih tržište vidjeti kao dio “novog vala” ili kao “dinosaure”.

A gdje je Google?

Iako Google još nema cjelovitu ponudu koja bi ga kvalificirala za Gartnerov MQ, sigurno je da se itekako priprema za jači prodor na enterprise tržište. Za sada, Google nudi Productivity Solutions for Business, gdje su i Google Apps. Posebno će biti zanimljivo vidjeti kako će Google uklopiti JotSpot enterprise wiki u svoju ponudu. Da podsjetim, Google je kupio JotSpot prije točno godinu dana. Tada je JotSpot bio jedan od tri vodeća enterprise wiki alata (uz SocialText i Atlassian Confluence) i sigurno bi bio na Gartnerovom MQ da je i danas samostalna tvrtka.

Google je objavio OpenSocial, standard kojim se određuje na koji će način društvene mreže (web aplikacije) “udomiti” druge web aplikacije. Tako će neovisni proizvođači lakše širiti funkcionalnost društvenih mreža. Najbliža analogija bili bi portlets ili web parts, samo za društvene mreže. Među saveznicima koji su podržali ovaj standard su i Oracle, Salesforce.com, LinkedIn i drugi, što jasno pokazuje da Google s partnerima želi postavljati standarde i u Enterprise 2.0 segmentu.

Konačno, Google je formirao prodajni odjel koji sada broji oko 600 profesionalaca zaduženih za prodaju poslovnim korisnicima. U tom odjelu su timovi za direct sales, inside sales i online sales. Ova promjena je možda najmanje vidljiva izvana, ali najbolje govori o tome kako se Google priprema za konvencionalni način prodaje poslovnim korisnicima. (O tome kada je online prodaja dovoljna, a kada nije pročitajte u “Proces prodaje u doba interneta“.)

Forrester: veliki kupuju od velikih

Direktori informatike nisu oduševljeni idejom da Web 2.0 tehnologije nabavljaju kod manjih firmi, a pogotovo ne od više njih i boje se problema s integracijom – pokazuje istraživanje koje je proveo Forrester Research u 119 kompanija s preko 500 zaposlenih. Te kompanije više vjeruju velikim renomiranim proizvođačima softvera, čije proizvode ionako već koriste.

Enterprise 2.0

[Forrester Research via Read/Write Web]

Očekuje se da će takav stav kupaca natjerati veće igrače da brže prošire svoju ponudu – bilo vlastitim razvojem, bilo preuzimanjem malih tvrtki s dobrim proizvodima – a male da potraže “strateške partnere”.

Primjer je IBM koji je u enterprise collaboration segmentu dulje od svih drugih velikih igrača i danas ima – prema analitičarima Forrestera – najkompletniju ponudu za Enterprise 2.0.

Drugi primjer je SuiteTwo – The Enterprise 2.0 Suite, iza kojega stoji Intel. Radi se o integriranom paketu sastavljenom od softvera nekoliko manjih proizvođača.

Ima li tu mjesta za male softverske tvrtke?

Postoji jednostavno nepisano pravilo koje kaže: što je neki softver važniji za poslovanje velike tvrtke, to su tanje šanse malih proizvođača softvera da dobiju posao. Ili po onoj staroj – ni jedan direktor informatike nije dobio otkaz zato što se odlučio za IBM (ili Microsoft, Oracle, SAP…).

Međutim…

Jedno drugo istraživanje Forrestera kazuje da se pomalo smanjuje utjecaj informatičkog odjela na odluke u nabavi, a da je sve veći utjecaj poslovnih korisnika. To pogotovo vrijedi za Enterprise 2.0. Već sad, korisnici sami predlažu uvođenje takvog softvera u firme u 40% slučajeva. Taj će postotak rasti kako bude rasla zastupljenost softvera kao usluge (SaaS) u poslovnim organizacijama i kako se bude mijenjala uloga korporativnog IT-a.

Mali proizvođači mogu pokušati ući u veće organizacije “na mala vrata”. Trebaju prodati svoj softver voditeljima poslovnih odjela i poslovnim korisnicima, ne upravi. Njihovi prvi korisnici entuzijasti “prodavat” će taj softver dalje, kolegama iz drugih odjela, i tako ga širiti kroz cijelu organizaciju. Formula za uspjeh je naizgled jednostavna: njihov softver ne mora biti bolji od softvera velikih konkurenata, još manje kompletniji ili sveobuhvatniji – samo ga korisnici moraju više voljeti.

Pročitajte i: Kako se investira u Web 2.0  |  Proces prodaje u doba interneta

Napomena: SoftBiz možete pratititi putem RSS-a ili e-maila.

Uneseno pod Enterprise 2.0, Poslovni softver, Predviđanja, SoftBiz, Web 2.0

Sedam mitova domaćeg IT-a

14.10.2007 6 komentara

O potencijalima domaćeg IT-a, posebno o izvozu softvera, često se govori na raznim mjestima i jednako često se čuju uvijek isti stereotipi. Ovdje sam odabrao sedam “mitova” koji, čini mi se, malo kome izgledaju sporni, kao da su to sve same po sebi razumljive činjenice.

Mit 1: Trebamo promovirati nacionalni brand u IT-u.

Jeste li čuli da je neka zemlja promovirala svoju autoindustriju, a da još nije niti počela proizvoditi automobile? Redoslijed bi zapravo trebao biti obrnut: najprije treba razviti i promovirati proizvode (softver, hardver, online usluge), zatim tvrtke i tek na kraju na red dolazi nacionalna prepoznatljivost koja će pomoći budućim izvoznicima da lakše preskoče credibility gap. Tek tada kada se stvori kritična masa izvoznika, moći ćemo početi razmišljati i o nacionalnom brandu u IT-u, nikako prije.

Što sa zajedničkim nastupima na inozemnim sajmovima, kao što je nastup na hrvatskom štandu na CeBitu? Sinergijski učinci uz manje troškove? Ne bih se kladio na to. Ne ako je stvarni cilj promocija proizvoda i izvoz. Naime, pod zajedničkim kišobranom moguće je samo prezentirati kompetencije (“mi to znamo, mi to možemo”) i ponuditi radnu snagu (ili “ljudske potencijale” ako tako bolje zvuči), ali ne i vlastite proizvode i brandove.

Mit 2: Naša prilika su outsourcing usluge za strane kompanije.

Ako nudimo tehnološka znanja samo kroz usluge, onda prihvaćamo niz ograničenja. Prvo, upuštamo se u nadmetanje na osnovi cijene rada, a tu nismo osobito konkurentni. Drugo, kod usluga je ipak važna blizina klijenta, pa se i ambicije često svode na regionalno tržište. Treće, IT usluge su radno intenzivna djelatnost koja može rasti samo uz rast broja zaposlenih, a znamo da u Hrvatskoj već nedostaje kadrova u IT-u i za sadašnje potrebe.

Hrvatska ima jednog informatičara na tisuću stanovnika, Slovenija ih ima tri, a EU pet. Svi fakulteti u Hrvatskoj proizvedu na godinu 600 do 700 diplomiranih inženjera elektrotehnike, računarstva i informatike [Dr. V. Mornar, FER], dok ih Rumunjska proizvede osam tisuća, a Ukrajina 30 tisuća godišnje [The Economist].

Mit 3: Naš adut je kvaliteta.

Što je to “hrvatska kvaliteta” u IT-u? Na žalost, zasad još ne postoji reputacija koja bi govorila bilo što o očekivanoj kvaliteti IT proizvoda “made in Croatia”. Nešto kao njemačka pouzdanost, talijanski dizajn, hrvatski… što? Hrvatske još nema niti na popisu zemalja čija se IT konkurentnost mjeri i uspoređuje. Zato doista nema smisla stavljati oznaku “Hrvatska kvaliteta” na IT proizvode. Svaki novi proizvod mora se sam boriti za svoju poziciju na tržištu. A u uslugama? Čuli ste za stereotip “Indijci su jeftini – mi smo kvalitetni”. Znate li da je od svih softverskih centara najviše kategorije CMMI Level 5 čak polovica u Indiji? Koliko ih je kod nas?

Mit 4: Imamo previše malih IT tvrtki.

Po broju novoosnovanih IT tvrtki u odnosu na broj stanovnika Hrvatska zaostaje za Bugarskom, Rumunjskom, Mađarskom, Češkom, Slovenijom i mnogim drugim zemljama [IDC Adriatics]. Moje je mišljenje da Hrvatskoj posebno nedostaje novih startup ili spin-off tvrtki koje su od početka orijentirane ka izvozu.

Mit 5: Bez okrupnjavanja nema izvoza.

Ovo je jedan od najčešćih stereotipa. Pošto se najveći broj tvrtki u nas bavi pružanjem IT usluga (pročitajte: “New York i Zagreb“), smatra se da jedino udruživanjem možemo konkurirati većim stranim kompanijama. Veličina koja se ogleda u broju inženjera i konzultanata, u ukupnim prihodima ili u zbroju raznih Microsoftovih, IBM-ovih i drugih certifikata svakako je važna kod natječaja za velike IT projekte, ali to ne znači da je to i nužan uvjet ili pravi recept za stvaranje novih izvoznih proizvoda.

Mit 6: Naše vodeće IT tvrtke prve će se okrenuti izvozu softvera.

Najuspješnije hrvatske IT tvrtke su one sa širokom paletom usluga i kompetencija. To je velika prednost na domaćem tržištu; to može biti prednost i na regionalnom tržištu. Sve dalje od toga, ta se prednost gubi. (“Što je tržište šire, to se trebamo uže specijalizirati da bismo uspjeli” – kaže Al Ries.) Takvim tvrtkama trebaju veliki projekti i veliki klijenti, kako bi osigurale rast. Sve ostalo smatra se marginalnim, manje važnim poslom, pa bio to čak i razvoj novih proizvoda. Gotovo svaki menadžer – kad mora odlučiti hoće li najsposobnije inženjere angažirati na najisplativijim poslovima za glavne klijente, ili će sve podrediti razvoju novog proizvoda za neko buduće tržište – igra na sigurno, ili radi kompromise.

Mit 7: Ne možemo konkurirati inozemnim kompanijama jer nismo dovoljno financijski jaki.

Bio bi to dobar alibi ako bismo se s većima natjecali u veličini oglasa i štandova, ili u sponzoriranju konferencija, ili u broju lokalnih ureda i prodajnih predstavnika… Tada bi zaista odlučivala samo financijska snaga. Umjesto svega toga, zašto ne bismo probali biti različiti? To znači – pozicionirati proizvode tako da se ne uspoređujete po tuđim mjerilima, nego po svojima; istaknuti druge osobine i fokusirati se na njih. Specijalizirati se; otkriti specifične niše (pročitajte: “Najbolje softverske tvrtke za koje (možda) još niste čuli“) – ne zato da bi se ostalo u njima, nego zato da one budu uporišta za rast i širenje.

Izvori financiranja danas su dostupniji nego su bili ranije – od državnih izvora (BICRO, HAMAG) do fondova rizičnog kapitala. Inozemni investitori sve više prate i našu regiju, pa tvrtke koje počnu rasti i izvoziti mogu s priličnom sigurnošću računati da će ih kontaktirati neki od američkih ili europskih investitora. Međutim, ono što još uvijek nedostaje su privatni investitori-mentori (angel investors) koji bi bili spremni uložiti vlastiti novac i iskustvo i tako “pogurati” nove perspektivne tvrtke. Prema nekim najavama, i tu bi se situacija uskoro mogla promijeniti.

Pročitajte i: Ipak se kreće  |  Je li softver znanost ili biznis?  |  Da su Larry i Sergey osnovali Google u Hrvatskoj…  |  New York i Zagreb  |  Poredak 64 zemlje na tablici IT konkurentnosti

Napomena: SoftBiz možete pratititi putem RSS-a ili e-maila.

hr.digg|glas

Uneseno pod Hrvatska, Poslovni softver, SoftBiz

Jeste li za DEMO?

11.10.2007 3 komentara

DEMO

Dva nedavna događaja povod su za pitanje iz naslova. Prvi se dogodio u američkom San Diegu – DEMOfall 07, konferencija na kojoj je 70 odabranih tvrtki predstavilo inovativne, većinom softverske, proizvode. Drugi je događaj domaći: najava natječaja Vidi e-novation 2007 i poziv za slanje prijava (rok je do 20.10).

DEMO: The Launchpad for Emerging Technology

DEMO je konferencija koja je pomogla u stvaranju mnogih poznatih imena u IT-u, od 1991. do danas. Iako manje razvikana od nekih drugih okupljanja, ta je konferencija uvijek imala veliku ulogu u afirmaciji novih proizvoda, a za profesionalne investitore i analitičare bila je događaj koji se ne propušta. Na DEMO-u su svoje premijere imali i Palm, TiVo, LoudCloud (Opsware) i Salesforce.com, u vrijeme dok još nisu bili poznati, odabrani među stotinama drugih novih tvrtki.

Za sve njih vrijedila su jednaka pravila: svatko je imao svojih šest minuta na pozornici DEMO-a. Točno šest minuta, bez mogućnosti za produžetke. U tih kratkih šest minuta ne stanu velike priče, samo sažeta, živa (PowerPoint nije dopušten) demonstracija proizvoda. I brzi odgovori na ključna pitanja: Po čemu ste posebni? Zašto bi investitori, mediji, potencijalni partneri i korisnici uopće odvojili i minute više na vas i vaš proizvod? Zašto bi baš vas potražili u nastavku konferencije i tražili detaljnu prezentaciju i razgovor?

Pogledajte sami kako izgledaju šestominutne prezentacije na DEMO-u.

Ove godine DEMO po prvi put dolazi u Europu. Za nekoliko dana u Minhenu počinje DEMO Germany, gdje će po istom scenariju svoju premijeru imati dvadesetak europskih IT proizvoda.

Vidi e-novation

Treba li i nama ovdje događaj kao što je DEMO?

Svakako. Ono što najviše nedostaje domaćem IT-u su proizvodi (pod tim smatram i SaaS) – takvi koji su koncipirani i razvijani za šire tržište. O tome su sigurno razmišljali Tomislav Kotnik i Robert Slavečki iz izdavačke kuće Vidi kada su, u suradnji s Institutom Ruđer Bošković, prošle godine utemeljili nagradu Vidi e-novation:
Vidi e-novation

“Posebna je želja kreirati pozitivnu razvojno-izvoznu klimu u segmentu visokih tehnologija, iz koje će tijekom narednih godina u Hrvatskoj izrasti na stotine novih pojedinaca i tvrtki.”
[Što je to Vidi e-novation natječaj?]

DEMO i e-novation se po izvedbi prilično razlikuju, ali su po svojim ciljevima isti – jedan i drugi događaj biraju i promoviraju inovativne IT proizvode. I dok DEMO osigurava promociju proizvoda na velikom američkom tržištu, uloga nagrade e-novation je ponešto drukčija: ona pokazuje da je razvoj i izvoz IT proizvoda i kod nas moguć i isplativ posao.

Bilo bi dobro kada bi Vidi e-novation ove godine išao i korak dalje, da se ne zadrži samo na svečanom i protokolarnom dijelu. Ono što bih ja volio vidjeti je “dan bez kravata” – jedan cijeli dan rezerviran za predstavljanje odabranih proizvoda i za panel diskusije. Možda i važnije od toga je da Vidi e-novation ne ostane u sjeni Vidi Web Top 100, tradicionalnog natječaja za najbolje web siteove. Prošle godine je teško bilo i novinarima koji su se morali “boriti” s tolikim brojem nagrada u raznim kategorijama u ta dva natječaja – i sve to u jednom danu.

Vidi e-novation je na dobrom putu da postane za nas ono što je za američku IT industriju DEMO. Zato, ako ste razvili novi proizvod ili uslugu, prijavite se; rok za prijave je do 20.10.  

Napomena: SoftBiz možete pratititi putem RSS-a ili e-maila.

hr.digg|glas

Uneseno pod Događaji, Hrvatska, Inovativnost, SoftBiz, Startup

The name of the game: Online Office

05.10.2007 1 komentar

Prije dva mjeseca nagađao sam kako bi Adobe mogao kupiti Buzzword, text processor u Flashu, i s njim ući na tržište online officea. Sada se to i dogodilo.

Ovaj potez Adobea je izazvao dosta komentara, posebno o novoj poziciji Adobea prema Microsoftu ili Googleu. Tako TechCrunch piše: “Adobe’s new browser-based word processor joins a crowded field that already includes Google Docs, Zoho Writer…“

Da, na prvi pogled je prilična gužva. Ali ako bolje pogledate, vidjet ćete da Buzzword ne spada u tu istu kategoriju. Jedna bitna stvar ga razlikuje. To je – ispis dokumenta. Stranica u Buzzwordu izgleda jednako i kad je ispišete na papiru. Dokle god je važno precizno slaganje stranice i vjeran ispis na papiru, u prednosti će biti programi kao što je Buzzword (Flash) ili ThinkFree (Java). Oni koji to ne podržavaju, kao Google Docs, mogu biti korisni za pisanje i dijeljenje bilješki ili drugih tekstova kod kojih nije važno precizno formatiranje.

To znači da Google, realno, još nema proizvod kojim bi mogao ugroziti poziciju Microsoft Officea, pogotovo kod poslovnih korisnika. Svejedno, Google dobro igra svoju ulogu – “okreće pilu naopako” (“ne, Google Docs nisu zamjena za Office”), a istodobno snažno promovira ideju online officea i tako priprema tržište. Potezima kao što je savezništvo s CapGeminijem na uvođenju Google Docsa u velikim organizacijama, Google još više raspiruje maštu novinara i analitičara o nekakvom srazu s Microsoftom (a i sam Microsoft nije mogao ostati miran, pa se “oglasio priopćenjem“).

Google Docs još uvijek koriste tek entuzijasti (early adopters) koji su spremni mijenjati sve ugodnosti MS Officea ili OpenOfficea za slobodu browsera. Događa se ono što je Geoffrey Moore davno opisao kao jaz između entuzijasta i pragmatične većine. Entuzijasti daju publicitet novoj ideji, u ovom slučaju online officeu. A pragmatična većina zasad – čeka (i dalje koristi Office na desktopu, dakako).

Google, dakle, priprema teren za svoj, ali i za sve ostale online office. Adobe bi mogao biti jedan od onih koji će najviše profitirati od toga.

Adobe je, osim programa za obradu teksta, predstavio i novu online uslugu za spremanje i dijeljenje dokumenata – Share. Ova usluga pruža i mogućnost da u neku web stranicu umetnete preview vašeg dokumenta. Prvih 1 GB prostora je besplatno.

Istog dana, samo nekoliko sati kasnije, Microsoft je najavio Office Live Workspace. Za neke je to bilo razočarenje, ali zapravo je očekivano: Microsoft (još) ne nudi online verzije Worda, Excela i PowerPointa, nego mogućnost da se dokumenti spremaju na Microsoftovim serverima. Za editiranje dokumenata trebat ćete imati instaliran Microsoft Office.

Očito, Microsoft procjenjuje kako još nije vrijeme da ponudi svoj online office. Šteta, ako nizašto drugo, za Silverlight kojim Microsoft konkurira Adobeovoj Flash/Flex/AIR platformi. Dok Adobe pokazujući Buzzword pokazuje i snagu svoje RIA platforme, Microsoft to svjesno odgađa:

Što god u Microsoftu govorili, uvjeren sam da već sad u Redmondu slažu dijelove novog “Office Live” na Silverlightu. I čekaju pravo vrijeme za objavu, nadajući se da ono nikad neće doći. Ako požure, konkurirat će sami sebi i riskirati pad prihoda od licenci Officea. A ako zakasne… U tom slučaju MS Office ne bi preživio “smjenu platforme”. Zato će Microsoft pokušati naći “treći put” koji se zove “Software + Services“, što znači da će nam ponuditi kompromise. Na primjer, standardni Office na desktopu i online uslugu SharePoint Live. [Novi Word ili Buzzword?]

Ipak, Microsoftova nova usluga itekako ima smisla, iako ne uključuje editiranje dokumenata u web browseru, za razliku od Google Docs. Naime, mnogi pojedinačni korisnici i manje organizacije brzo prihvate Google Docs, ali ne zbog online editora, nego zbog zajedničkog rada s dokumentima na raznim lokacijama. Zato je pokretanje Office Live Workspace dobar potez Microsofta.

Napomena: SoftBiz možete pratititi putem RSS-a ili e-maila.

hr.digg|glas

Uneseno pod Predviđanja, SaaS, SoftBiz

HZZ: “Programeri računalnih primjena”

24.09.2007 4 komentara

Prije neki dan otvorili smo natječaj za zapošljavanje developera, razvojnih inženjera. Uobičajeno, natječaj smo objavili na MojPosao, Posao.hr i u dnevnim novinama.

U petak, poziv iz zavoda za zapošljavanje (HZZ).

Ljubazna službenica objašnjava mi da je našla naš oglas na MojPosao. Htjela bi znati zašto već godinama ne prijavljujemo natječaje kod njih (točnije, od dana kada je to prestala biti zakonska obveza); nudi sastanak na kojem bi nam predstavila kako sve HZZ može pomoći poslodavcima.

Zašto bi još itko objavljivao natječaj za developere na nekakvoj oglasnoj ploči zavoda za zapošljavanje, mislim se i sve gledam kako skratiti razgovor. “Znate”, odgovaram uz laganu dozu nelagode, “ipak je za nas nekako jednostavnije kod MojPosao, a i oni koji traže posao to tamo prate. Idemo u korak s vremenom.” “I mi isto”, odgovori ljubazna službenica. “Jeste li pogledali http://www.hzz.hr/ u zadnje vrijeme?”

Tu me razoružala. Priznajem, nisam znao ništa o novom siteu HZZ-a.

Pogledao sam na brzinu. Aplikacija na prvi pogled izgleda jako dobro; novi site je prošle godine i nagrađen. Stvarno nisam znao da su mi i online oglasna ploča i potencijalni kandidati pred nosom, tu na hzz.hr. Iako je susretljiva službenica HZZ-a odmah ponudila da za nas unese podatke o natječaju, zahvalio sam se i rekao da ću se rado registrirati na siteu i sam to napraviti. Pridobila me.

Pola sata kasnije, još sam čekao potvrdu registracije. U međuvremenu sam pogledao otvorene natječaje. Traže se “programeri računalnih primjena“. Tko to tako zove programere aplikacija? Nitko. Jednako tako, teško ćete naći “diplomirane inženjere sustava za programe” igdje osim u popisima HZZ-a. HZZ strogo primjenjuje Nacionalnu klasifikaciju zanimanja (što je neophodno zbog statističke obrade) i onda takve nazive zanimanja stavlja umjesto stvarnih radnih mjesta u prvi plan, što je potpuno nepotrebno i zbunjujuće.

Kako potvrda registracije i dalje nije stizala, nazvao sam HZZ. Objašnjenje koje sam tada dobio raspršilo je sav moj preostali entuzijazam: svaka registracija s weba se obrađuje ručno; kako je bio skoro kraj radnog vremena, moja će prijava biti obrađena u ponedjeljak. A to znači da će mi HZZ poslati obrazac koji trebamo popuniti i faksirati zajedno s kopijom registracije poduzeća. I “već” u utorak – dok pljesneš dlanom o dlan – naš natječaj bi mogao biti objavljen na web stranicama HZZ-a!

Što se mene tiče, MojPosao i Posao.hr mogu mirno spavati.

Napomena: SoftBiz možete pratititi putem RSS-a ili e-maila.

hr.digg|glas

Uneseno pod Hrvatska, Praksa, SoftBiz

Najbolje softverske tvrtke za koje (možda) još niste čuli

20.09.2007 3 komentara

Jeste li ikad čuli za Turning Technologies?

Niste? Eto, i ja sam kao i vi čuo za desetke, čak stotine softverskih i Web startupa, ali ne i za Turning Technologies, sve donedavno. Ruku na srce, i nema nekog razloga da ih čovjek zapazi kad se ta ekipa iz Youngstowna, Ohio, ne bavi ničim što bi bilo posebno cool u današnje vrijeme. Njihov glavni proizvod je “tek” nekakav dodatak za PowerPoint, “obični add-on” koji uz još malo hardvera čini PowerPoint prezentacije manje dosadnima. Slušatelje motivira da aktivno sudjeluju, glasaju ili testiraju svoje znanje. Nešto kao “pitaj publiku” u Milijunašu, ili kao elektroničko glasanje u parlamentu.

Zašto ih onda spominjem? Zato jer je “taj i takav” Turning Technologies najbrže rastuća privatna softverska firma u SAD-u.

Nećete ih naći na TechCrunchu, Web site im nije ni među petsto tisuća najpopularnijih, a koliko vidim, ne pišu niti blog. Tek, prihodi im stalno rastu: od pola milijuna prije četiri godine do današnjih 20 milijuna dolara. (Znate kako se kaže: milijun tu, milijun tamo – i ne moraš niti stavljati AdSense reklame na site!)

Hoću reći, SoftBiz je puno širi nego što se čini dok samo pratite novosti o mega-kompanijama ili novim fancy startupima. Ako mene pitate, više vrijedi prostudirati priču o Turning Technologies (i o drugim manjim, a uspješnim tvrtkama) nego o bilo kome od softverskih divova. Kada tražim takve priče, ili me naprosto zanima kako tko stoji u SoftBizu, manje se oslanjam na Alexu, Compete ili PageRank, a više na ove top-liste: 

  • Inc. 5000 – Software
    Magazin Inc. već 26 godina objavljuje Inc.500 – popis najbrže rastućih privatnih (dakle, onih koje ne kotiraju na burzi) tvrtki u SAD-u. Sada su taj popis proširili na 5000 firmi. Pravila su jednostavna: firme se rangiraju prema rastu prihoda u zadnje četiri godine. Za svaku tvrtku navodi se prihod u prošloj godini, rast prihoda, broj zaposlenih i kratki opis: What it does, Why it’s growing. Osim u popisu Industry: Software, softveraše ćete naći i u Industry – Security.
     
  • The Software 500
    Ovo je lista koju volim pregledavati od 500-og mjesta prema prvom. Iako ova lista nije kompletna, jer se firme prijavljuju same, ipak je zanimljiv izvor informacija: od ukupnog prihoda, preko prihoda od softvera, udjela usluga, i broja zaposlenih, pa do troškova za istraživanje i razvoj (R&D).
     
  • CRN: 50 Emerging Vendors You Should Know
    Tvrtke s ovog popisa atraktivne su za distributere, VAR-ove i sistem-integratore. Ako se zna da bez takve obostrane “privlačnosti” nema uspostavljanja prodajnih kanala, za očekivati je da će se baš ovim firmama ubrzo otvoriti mnoga vrata kod većih klijenata. Proširena lista se može pregledavati po sektorima (software, security, services, ostalo), a uz svaku tvrtku stoji opis linije proizvoda.

Pročešljajte ove popise i saznajte kako ide firmama iz vašeg segmenta SoftBiza. Više o onima iz novog vala, koje bi se tek trebale naći na ovakvim listama, pročitajte u “Kako se investira u Web 2.0?“.

Napomena: SoftBiz možete pratititi putem RSS-a ili e-maila.

hr.digg|glas

Uneseno pod Linkovi, SoftBiz, Startup

← Starije objave

Noviji postovi →