Ono što ključno razlikuje E2.0 danas je činjenica da ovaj val dolazi u firme tek nakon što je sazrio vani, među individualnim korisnicima. Masovna kolaboracija (a to je po meni glavno obilježje Web 2.0) najprije je prihvaćena “u narodu” (internetskom). To je nešto što je prirodno novim “knowledge workerima”, na to su već navikli i tome ih neće trebati učiti u firmama.

Kao prvo, u informatici se stvari toliko brzo mijenjaju da je vrlo teško bilo koju tehnologiju definirati na razini strategije, što bi značilo planiranja razvoja tvrtke u idućim godinama pa i dekadama. Strateški je moguće planirati kako će IT podržati osnovnu aktivnost tvrtke, odnosno ako je riječ o IT businessu moguće je odrediti područje na kojem će se tvrtka specijalizirati (npr. igre, grafički softver, poslovne aplikacije itd). No praktički je nemoguće bilo koju tehnologiju odrediti kao “stratešku” jer se u manje od pet godina može pokazati da je odabir neke tehnologije bila greška, i tvrtka mora biti spremna brzo mijenjati tehnologiju. Alternativa — tvrdoglavo inzistiranje na odabranoj tehnologiji zato što je “strateška” — može samo donijeti probleme.

Na nešto drugačiji način je “Web 2.0 tehnologija” besmislen termin, jer što čini neku tehnologiju takvom da se može nazvati “Web 2.0″? Taj termin izvorno je označavao novi uzlet i pristup korištenju Weba, a tehnologije koje je on iznjedrio — odnosno u većini slučajeva popularizirao, poput “ajaxa”, CSS-a i Rubyja — često i nisu isključivo vezane uz Web (npr. Ruby). Također, često se pod “tehnologije” utrpavaju samo novi modeli korištenja starih platformi (npr. wiki ili blogovi), što dodatno zamućuje vodu.

Davide, ništa od navedenog ne ide tebe osobno, niti tvog teksta — to su samo neki moji stavovi koje je potakao tvoj tekst. Kad je riječ o enterpriseu, stvar je IT managera da sami procijene što i kako doprinosi njihovim tvrtkama — recimo SaaS je vrlo solidna paradigma, koju smo svojevremeno (u nekom obliku) poznavali pod nazivima B2B i ASP.